Svake godine pred adventsko vrijeme u muzika.hr redakciji skuha se popis najboljih albuma godine, inozemnim te domaćim/regionalnim. Ove godine započinjemo s inozemnim albumima, koji su nas na fizički, emocionalan ili na kakav drugi način trznuli da napišemo nešto lijepo.
Bez previše odugovlačenja – predstavljamo najbolje inozemne albume godine.
Najbolji inozemni albumi 2023. godine
42. Prong – State of Emergency
“State of Emergency” trinaesti je studijski album američke groove metal grupe Prong. Album je objavljen nakon šestogodišnje stanke benda, a zvukom se bend vraća u vode thrash metala. Svakako album za sve one koji su furali najdužu moguću kosu u srednjoj školi i na najvišoj mogućoj glasnoći slušali Panteru, Sepulturu i slične bendove.
41. The Bellweather Syndicate – Vestige & Vigil
The Bellweather Syndicate nešto je opskurniji dark alternative/post-punk bend iz Chicaga. Nakon šest godina, ove se godine vratio albumom “Vestige & Vigil”, kojeg su najavili kao “destilaciju modernog života”. Unutar albuma (pa čak i pjesama unutar albuma) mijenjaju se utjecaji post-punka (“Republik”), simfonijskog metala i shoegazea (“Vestige”). Jedna od opskurnijih poslastica godine.
40. Therapy? – Hard Cold Fire
Sjevernoirski bend Therapy? više od 35 godina ne gubi svoj žar. Alternativni metal izmiješan s grungeom recept je na nekakav njihov način za album godine. “Hard Cold Fire” šesnaesti je po redu album grupe. Olovna metal težina isprepletena s poprilično melodičnim refrenima čini ovaj album nevjerojatno svježim, a Therapy? se može pohvaliti kako i nakon 35 godina stvara relevantnu glazbu.
39. The Damned – Darkadelic
The Damned, jedni od pionira punk rocka u Engleza nisu više toliko energični i bombastični – skoro 50 godina na sceni ipak radi svoje. Međutim, bend se ipak ne da. Njihov dvanaesti studijski album, “Darkadelic” ne pušta od punk korijena, iako se istovremeno otvara svijetu nekakvog psihodeličnog rockabillyja (“Bad Weather Girl”), pa čak i kvalitetno obrađenog surfa (“From Your Lips”).
38. Kaytraminé – Kaytraminé
Kaytraminé je na ovom popisu apsolutna definicija riječi ležernog. Radi se o suradnji američkog repera Aminéa i haićansko-kanadskog producenta Kaytranade. Njihov istoimeni album iz zvučnog aspekta u potpunosti nije opterećen stvarima koje se događaju i koje će se dogoditi. R&B/rap forme podebljane utjecajima loungea (“K&A”) svakako donose ležernost u ovu pomalo sumornu listu.
37. Royal Blood – Back to the Water Below
Ne dogodi se često da bend s distinktivnim izričajem promijeni zvuk i uspije, ali isto se može reći za Royal Blood. Njihov četvrti studijski album odmiče se od brljanja po kromatskim ljestvicama i svakako uspješno stvara nekakvu novu bazu. Miks novog (“The Firing Line”), između novog i starog (“Shiner in the Dark”) i starog zvuka (“High Waters”) vraća Royal Blood u zagrljaj kritike.
36. Corinne Bailey Rae – Black Rainbows
Nakon što je 2006. godine objavila pjesmu “Put Your Records On”, BBC je prozvao Corinne Bailey Rae R&B glazbenicom godine. Sedamnaest godina nakon šarmantne titule, Bailey Rae i dalje uspijeva iznenaditi. Hipnotizirajući “Black Rainbows” četvrti je studijski album, koji zalazi u vode jazza i garage rocka. Pritom Bailey Rae svakako drži svoj R&B štih.
35. Jason Isbell and the 400 Unit – Weathervanes
Jason Isbell, američki country kantautor ove je godine objavio iznimno topli album sa svojim pratećim bendom, 400 Unit, nazvan “Weathervanes.” “Weathervanes” još jednom nadilazi granice američkog Juga, kako svojim zvukom, tako i univerzalnošću koja proizlazi iz njegovih priča i likova, kao divna glazba o bitnim stvarima.” – Danaja Glavičić, recenzija.
34. Bombay Bicycle Club – My Big Day
Vjerojatno najbizarnija naslovnica albuma na ovom popisu – ali svakako dobar album! Ovo je Bombay Bicycle Clubu ukupno šesti studijski album, a prati ga impresivni popis suradnja. Tako se na albumu javljaju Chaka Khan, Damon Albarn iz Blura, Nilüfer Yanya i drugi. Unatoč toni suradnika, album ne živi na slavi činjenice da je jedna četvrtina Blura podržala album, već na dobrom indie rocku.
33. Unknown Mortal Orchestra – V
Novozelandski psihodelični kolektiv Unknown Mortal Orchestra za potrebe petog studijskog albuma zašao je u vode čudnog popa, AOR-a, pa čak i havajske glazbe. Pregršt utjecaja na “V” ni u kojem slučaju ne označavaju, već se kreativno slijevaju u nježni, topli psihodelični amalgam svega i svačega. Možda je za pojednostavljenje ove suhoparne rečenice potrebno preslušati “That Life”.
32. Sparks – The Girl Is Crying In Her Latte
Ekscentrični art pop dvojac Sparks djeluje od 1966. godine, a album je vjerojatno jedan od najvećih mindfuckova popisa. 25. po redu album, “The Girl Is Crying In Her Latte” je toliko bizaran, disonantan, besmislen, a art pop uz album postaje samo bijedan pridjev kojeg se stavlja samo zato jer ne postoje druge riječi. Najveći melodični besmisao od Captaina Beefhearta, svakako.
31. TesseracT – War of Being
Britanski progresivni metal kolektiv TesseracT inače je poznat po stvaranju kompleksne glazbe i revolucionariziranju suvremenih forma gitara. Jedan je od bendova koji je popularizirao djent tehniku (za gitariste: 0-0-0-0), a ove godine objavili su svoj peti studijski album, “War of Being”. Dugi, egzistencijalni i raskošan “War of Being” pokušava odgovoriti na sve probleme egzistencije i borbe protiv svega i sebe.
30. Noname – Sundial
Pa dobro, pišući o ovom albumu možda “My Big Day” ipak nema toliko bizaran cover. Američka hip hoperica i slam pjesnica Noname (u biti ima ime – Fatimah Nyeema Warner) ove je godine objavila svoj drugi studijski album, “Sundial”. Ležerni hip hop delivery prošaran utjecajima jazza i soula samo su neke od karakteristika “Sundial”. Svakako pogledati liriku na albumu!
29. Amaarae – Fountain Baby
Sanjiva američka autorica ganskih korijena Amaarae ove se godine predstavila drugim studijskim albumom, “Fountain Baby”. R&B prošaran ambijentalnom glazbom i zaraznim ritmovima. Album je prigrilila kritika (neki kažu da ide za pop album godine) – mi smo ga rangirali nešto skromnije. Međutim, tražite li afro šarm ukalupljen u R&B koji za promjenu ne zvuči kao H&M playlista – tu je Amaarae.
28. Kelela – Raven
“‘Raven’ je afektivno topao album, stvoren s dušom od Kelele te kolektivom glazbenika koji bi u svakom slučaju trebali dobiti više pozornosti. S itekako pogođenom, relevantnom tematikom umjetničke samoće u niti ne toliko nišnom žanru, ‘Raven’ možda ne nastavlja ulazom na velika vrata poput svojeg prethodnika, iako i dalje produbljuje afirmaciju Kelele kao svojstvenog vuka samotnjaka dance scene.” – Kristian Kolar, recenzija.
27. Troye Sivan – Something to Give Each Other
Australska gay ikona u nastajanju Troye Sivan objavio je treći studijski album, “Something to Give Each Other”. U oči svakako upada naslovnica albuma, koja je zabranjena u Saudijskoj Arabiji i Indoneziji. Međutim, mimo kontroverzi, radi se o krasnom electropop albumu s velikim naglaskom na elektronski dio. Klupske himne koje izvrću koncepte seksualnosti dio su karaktera kojeg Troye Sivan predstavlja na novom albumu.
26. Depeche Mode – Memento Mori
“‘Memento Mori’ album je koji se sluša u komadu. Ako i na ovom albumu postoje pjesme koje možda i nisu tako udarne kao ‘Ghosts Again’ ili pak ‘Soul With Me’, Depeche Mode ih vrlo vješto skriva. ‘Memento Mori’ je evolucija, napredak, još jedan zenit organizma koji je Depeche Mode. A povrh svega, ‘Memento Mori’ je i posljednji pozdrav. Ili barem podsjetnik da ćemo svi kad-tad pozdraviti po posljednji put.” – Kristian Kolar, recenzija.
25. The National – First Two Pages of Frankenstein
“Kad smo kod terapije, možda je čak i suvišno napomenuti da se ‘First Two Pages Of Frankenstein’ na kraju čini vrlo ljekovitim, kako za samog Berningera, tako i za sve fanove The Nationala, zahtijevajući od vas suočavanje sa samim sobom za kakvo ste možda spremni samo u svoja četiri zida, ostavljajući bend da artikulira ono što se sami možda ne usuđujete.” – Danaja Glavičić, recenzija.
24. King Gizzard & The Lizard Wizard – The Silver Cord
“Ako ste spremni i podjednako ludi, ovaj rolerkoster je spreman da vam pokaže bend za kojeg ste smatrali da ga predobro poznajete u jednom sasvim novom svijetlu. Zato, zaboravite jesu li Gizzardi rockeri, metalci ili možda jazzeri, oni su sve što mogu i žele biti. Vidi se da su pandemijsko vrijeme dobro iskoristili, dobili smo hrpetinu albuma od njih, a neki su potpuno drugačiji i briljantni, baš poput ovog u extended verziji!” – Siniša Miklaužić, recenzija.
23. Jessie Ware – That! Feels! Good!
Engleska kantautorica Jessie Ware za ovu godinu se odlučila za čisti, profinjen i elegantan disco pristup. “That! Feels! Good!” album je koji se u potpunosti osjeća dobro slušati. Pristup Ware na albumu je ikonski, šarmantan, a u albumu se svakako osjeća stilsko koketiranje s pop divama poput Madonne i Kylie Minogue (“Free Yourself”). Iznimno i nevjerojatno plesni album.
22. Sufjan Stevens – Javelin
Ni mi nismo mislili da može tužnije od “Carrie & Lowell”, ali eto – ipak može. Jedan od pionira indie folka, Sufjan Stevens objavio je svoj deseti studijski album “Javelin”, u posveti partneru Evansu Richardsonu, koji je preminuo ovog travnja. Folk, pomiješan s elektronikom i estetskim kaosom Jacksona Pollocka karakteriziraju album. Album je jednostavno prežalostan za reći još pokoju riječ, osim činjenice da je i ovaj puta Stevens znao reći zbogom.
21. The Lemon Twigs – Everything Harmony
“‘Everything Harmony’ je toliko versatilan album; od čisto podrezanog popa, do mjuzikla ili glazbene podloge za coming-of-age filmove ili softcore pornografiju, ovaj album da se slušati i primijeniti u toliko različitih konteksta. Od ljubavnih balada, do ljetnih, suncem-okupanih himni za vožnju Seatom Cordobom iz 2004. po magistralama Zapadne Europe – ‘Everything Harmony’ ima baš sve.” – Kristian Kolar, recenzija.
20. Fatoumata Diawara – London Ko
Fatoumata Diawara, malijska glazbenica s francuskom adresom i world diva u nastajanju objavila peti studijski album, “London Ko”. Diawara u novom albumu razvija miješanje psihodelije s Wassoulou, kulturom koja se nalazi na granici Gvineje, Malija i Obale Bjelokosti. Možda se ne razumije o čemu Diawara govori, ali upravo na tom albumu možemo pravilno lupati o klišeju glazbe kao univerzalnog jezika cijelog svijeta.
19. Lil Yachty – Let’s Start Here
“‘Let’s Start Here’ je jednostavno album od kojeg, unatoč nepunom satu kvalitetnih psihodeličnih improvizacija, u stilu Queena, se želi sve i želi sada. Čak i za one, koji su navikli na zvuk te atmosferu Lil Yachtyja ne mogu reći da je odlutao u neke sfere kroz koje se ne može identificirati ni on, ni slušatelj. Lil Yachty je ovdje – tu je ljubav, tu su minimalni aranžmani. Samo provučeni kroz jedan kompleksni čarobni mehanizam kojeg nitko u potpunosti ne razumije, a svatko voli i sluša.” – Kristian Kolar, recenzija.
18. Queens of the Stone Age – In Times New Roman…
“‘In Times New Roman…’ sarkastičan je i ciničan album. Ako bi taj album bio čovjek, vjerojatno bi se htio potući s vama ako biste ga krivo pogledali. Zapravo, i samo ime albuma je na prvu nesmisleno, iako na internetu već kolaju teorije kako je album kombinacija fraze end times te fonta Times New Roman, koji se tipično upotrebljava u pravnim dokumentima, kojih se je Homme zasigurno nagledao u šest godina.” – Kristian Kolar, recenzija.
17. ANOHNI and the Johnsons – My Back Was a Bridge for You to Cross
Anohni, ikona komornog popa pomiješanog s elektronikom ove je godine objavila nevjerojatno žalosni “My Back Was a Bridge for You to Cross”. Album za razliku od svih mogućih žanrova s kojima je Anohni eksperimentirala odlazi u vode melankoličnog popa. Album se ne sluša, već se ga osjeća – “Silver of Ice” i “There Wasn’t Enough” neke su od pjesama uz koje se ne može više nego plakati.
16. Blur – The Ballad of Darren
“S obzirom na to da mi je i ‘Think Tank’ bio bezličan album, ‘The Ballad of Darren’ bezbrižno mogu proglasiti najboljim Blur albumom u posljednjih 25 godina, od ’13’ naovamo. U usporedbi s onim iz ’90-ih, moglo bi se tu raditi detaljnije paralele, ali ovo je svakako dostojan album benda s tolikim vremenskim odmakom i iskustvom.” – Siniša Miklaužić, recenzija.
15. The Hives – The Death of Randy Fitzsimmons
(Iz epistolarne recenzije Siniše Miklaužića) – “Ono što bih vam još želio reći, album je prepun potencijalnih hitova jer je većina pjesama baš bombastična. Ako vas smijem prijateljski savjetovati, sljedeći singl bi mogao biti ‘Smoke & Mirrors’ jer djeluje kao idealni spoj punk energije i pop melodije, pa bi se to vrlo lako moglo vrtjeti po radio i TV emisijama u normalnim državama. Ostatak albuma je spreman za turneju, te ako ga i odsvirate u cijelosti, nema problema jer je album ‘The Death of Randy Fitzsimmons’ srž The Hivesa kao benda.”
14. La Femme – Paris-Hawai
Nema što u novi album, “Paris-Hawai” nisu izmiješali francuski psych-punk rockeri, La Femme. Međutim, novi album odiše psihodeličnom svježinom – vjerojatno taj album sluša onaj jedan vaš prijatelj koji ne zna što se događa, koji je uvijek zbunjen i nerazlučno govori o smislu života. O žanrovskoj dubini albuma dovoljno je da progovori “Aloha Baby”.
13. Sampha – Lahai
Sampha, engleski glazbenik u drugom studijskom albumu “Lahai” zalazi u vode alternativnog R&B-a, koji se povremeno na albumu miješa sa zvukovima gospela (“Evidence”). “Lahai” je album s kompliciranim R&B akordima, pažljivo doziranom disonantnošću i drukčije opjevanom melankolijom. Također, popis glazbenika koji se javljaju na albumu je prilično impresivan – Yaeji, Ibeyi, Laura Groves, a na albumu je sudjelovao i Morgan Simpson iz najkaotičnijeg benda ikad, black midi.
12. Nothing But Thieves – Dead Club City
Indie rockeri Nothing but Thieves i dalje nastavljaju s indie rockom podebljanim ponekim teškoindustrijskim riffom. “Dead Club City” je album koji zvuči toliko čisto i toplo (“Clean Eyes :: Siena”). Unatoč tome, album ne zaboravlja prekrasnu rapsodiju gitara koja je obilježila prijašnju diskografiju benda (“Tomorrow Is Closed”). Medeno!
11. Slowdive – everything is alive
“Dakle, ‘everything is alive’ neće izmisliti shoegaze na novo, ali se zato u albumu itekako da uživati. Ovo nije morbidno depresivan album, niti u njemu treba tražiti četrnaesti razlog zašto. Ovo je album kojeg se svakako pušta kraj grobova pokraj ceste, kod odlaska u dućan, u vrijeme kad je sunčanih dana manje nego u zabačenim dijelovima Norveške. Da ne kažem, svakako za ovu natprosječno toplu i opasno šuntavu jesen.” – Kristian Kolar, recenzija.
10. Yves Tumor – Praise A Lord Who Chews But Which Does Not Consume; (Or Simply, Hot Between Worlds)
“Zadnji put kad sam bila toliko oduševljena nekakvom novom fuzijom bilo je možda ranih 2000-tih u vrijeme vrhunca hrpe odličnih dance-punk bendova, ili možda nešto kasnije kad su se pojavili TV On The Radio i eksplodirali svojim ‘Dear Science’. Kao što se često vraćam na taj album koji mi uvijek otkriva neke svoje nove tajne, čini mi se da ću to ubuduće činiti i s ovim – Yves Tumor definitivno mi se čini kao prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme za novu injekciju života u trenutnu glazbenu scenu.” – Danaja Glavičić, recenzija.
9. Foo Fighters – But Here We Are
“Vjerojatno su planovi bili nešto drugačiji, s obzirom na to da je sljedeće godine 30. obljetnica otkako je Dave sjeo u studio i sam samcat sklepao album koji je 1995. objavljen pod imenom ‘Foo Fighters’, ali mnoge nepredviđene stvari se događaju svakome od nas. Dave nije želio pretjerano sažalijevati samog sebe, već je htio dati jednu veliku posvetu majci i prijatelju, a kako sam album ‘But Here We Are’ zvuči, mislim da je i više nego uspio.” – Siniša Miklaužić, recenzija.
8. King Gizzard & The Lizard Wizard – PetroDragonic Apocalypse
“Možda sam u krivu, ali tijekom ove sulude vožnje kroz njihovu diskografiju, jasno se može osjetiti koliko su oni napredovali kao glazbenici. Nekada je bilo važno otkriti neki novi žanr i udarati po njemu, dok danas svirački to djeluje mnogo bolje i uvjerljivije, da ne kažem zrelije. Istina, već je ostalo malo žanrova koje mogu ‘posjetiti’, pa zato imamo i ove situacije u kojima ih ‘ponavljaju’. Super je da ne žele napraviti isti album, već i dalje istražuju gdje su im granice.” – Siniša Miklaužić, recenzija.
7. Caroline Polachek – Desire, I Want to Turn into You
“S obzirom na to da je album već pokupio hvalospjeve s desetak glazbenih portala koji drmaju Internetom, bez sumnje će se naći u ovogodišnjem Top 10-u na tim portalima, a posljedično, kad svi ostali od njih prepišu, i na svim ostalima, a svi zajedno obično kuriraju mnoštvo takvih ‘manjih’ indie izdanja. Ono što mene zaista zanima jest, između ostalog, i mainstream-crossover potencijal ovog albuma – koliko misteriozni Tik Tok kanali mogu pogurati ovaj album nešto dalje, a Polachek pretvoriti u pop kraljicu koja zaslužuje biti?” – Danaja Glavičić, recenzija.
6. Mitski – The Land is Inhospitable and So Are We
Mitski Miyawaki”The Land is Inhospitable and So Are We” album nazvala je svojim “najameričkijim albumom”, s “temom ljubavi” koja je središnja tema tekstova. Na album su utjecali zvučni zapisi spaghetti westerna kao i djela Arthura Russella, Igora Stravinskog, Scotta Walkera, Caetana Velosa, Farona Younga i Terryja Rileya.
5. Paramore – This Is Why
“Iako je album relativno kratak, u svojih 10 pjesama Paramore je uspio ispričati priču razuma te bezumlja te se osvrnuti na sve ono što je bend mučilo i sputavalo tijekom petogodišnje tišine. Pritom su uspjeli izbjeći sve moguće zamke te propasti, između ostalog i rizik kako bi još jedno mijenjanje zvuka stvorilo mnogo slabiji album. Unatoč svemu, Paramore je uspio ostati svoj te još jednom promijeniti svoj zvuk, no istovremeno je zadržao svoj beskompromisni, ljubazno agresivni izričaj. Definitivno jedan od konja za utrku najboljih albuma ove godine, iako je prošla tek slaba trećina nje.” – Kristian Kolar, recenzija.
4. Olivia Rodrigo – GUTS
“‘GUTS’ nije samo album sadašnje pop senzacije, koji će se uskoro zaboraviti, dok će pozornica ustupiti mjesto nekom novom, nekad. ‘GUTS’ je presjek svega onog, što su generacije od 1990-ih naovamo pamtile te identificirale kao pop punk. Ipak, ‘GUTS’ se ne identificira kao jedan, jedini i logični nastavak pop punka, već kao album, koji se zahvaljuje pop punku sa svemu, uzima baklju i kreće dalje. Rodrigo ne samo da je izbjegla zamku pisanja prosječnih pjesama, koje opisuju normalne, klišej osjećaje slamanja srca, melankolije te toksične ljubavi, već je postavila ljestvicu kako se nositi s tim osjećajima u kontekstu pop balada.” – Kristian Kolar, recenzija.
3. SZA – SOS
“‘Ctrl’ bio je soundtrack za mnoge ljude u početcima odraslog perioda, ističući rastuće bolove koje mlada osoba može iskusiti, dok je ‘SOS’ kontemplacija nad istim problemima samo s malo više mudrosti. Ranjivost i sirova iskrenost autorice, u kombinaciji s raznovrsnijim produkcijskim odlukama, pouzdanom narativnom komponentom izvučenom sa stranica dnevnika te neočekivanom stilskom kohezijom, izdižu album među najbolja ostvarenja žanra posljednjih godina. Projekt možda ne zahtijeva svih dvadeset i tri pjesme, ali očitih problema zaista nema. Poput same SZE, čini se kako je ‘SOS’ u stanju stalnog fluktuiranja, povremeno djelujući po volji onog što se može utvrditi kao prosti hir. Usprkos svemu, uspijeva se pronaći barem malo utjehe u općem kaosu. Divno!” – Domagoj Jurić, recenzija.
2. Boygenius – the record
“Teme ljubavi, izolacije te odlaska toliko je lako (ako se mogu poslužiti frazom TBF-a) posložiti kliše na kliše. Tekstovi albuma prekrasni su; album se može čitati, baš kao što se može i slušati. Album je akutan, govori o problemima ljubavi, identiteta te života kojeg će svatko na neki način iskusiti. ‘the record’ je album prepun boja, topline, prekrasne produkcije te krasno napisanih aranžmana, koji nisu niti pretjerivanje, niti škrtarenje s instrumentima. Uglavnom, ‘the record’ dolazi kao topli album godine, ali s obzirom na kvalitetu trojca u solo karijerama, definitivno ne kao iznenađenje.” – Kristian Kolar, recenzija.
1. Lana Del Rey – Did you know that there’s a tunnel under Ocean Blvd
“Štogod bila, Lana Del Rey sigurno nije bespomoćna, niti ju treba spašavati, upravo suprotno, na ovom albumu nastavlja graditi vlastiti mit i vlastiti svemir, uz potpuno samopouzdanje, svjesnost o vlastitoj veličini i talentu, dugačku dugačku jezičinu i velika muda. Nema što ovdje nije moderno meta, od toga da se pjesme referiraju jedna na drugu, ponavljajućih Lana Del Rey fraza (više puta se kupa gola u vlastitom ili tuđem umu, primjerice), referenci na prethodne albume (završna ‘Taco Truck x VB’ poziva natrag i remiksira ‘Venice Bitch’ s ‘Norman Fucking Rockwell!’), referenci na manje i više poznate perjanice njoj tako bliskog kalifornijskog folka – Del Rey podrazumijeva da ste već bili ovdje i da vam ne treba neka posebna pozivnica. Iako je sve daleko od savršenstva, kaotično i komplicirano, možda i predugo, a u većoj mjeri nedostaje i grandioznosti melodija kojima je ‘Norman Fucking Rockwell!’ pomeo svoju diskografsku godinu, opet je, za razliku od njezina prošlogodišnja dva albuma, zaista zanimljivo. ‘Soundin’ off, bang bang, kiss kiss’, Del Rey je opet u formi” – Danaja Glavičić, recenzija.
U izboru redakcije sudjelovali su – Ana Pavlović, Andrea Basić, Danaja Glavičić, Lucija Očko, Tena Vizinger, Kristian Kolar, Silvije Novosel, Siniša Miklaužić i Edo Plovanić.
