Jason Isbell and the 400 Unit “Weathervanes”: Južnjački, koliko i svjetski i univerzalno

Jason Isbell je od samih početaka imao velike cipele koje je trebalo ispuniti – u svojih šest godina sa Drive-By Truckersima, koji su već institucija sami za sebe, a koje su trebale biti neka vrsta mentorstva, odradio je i mnogo više i nije trebalo dugo da krene vlastitim putem. Nije ni čudno – u jednom bendu nema uvijek dovoljno mjesta za više kantautora takvih kalibara, pa se to pokazalo dobrim potezom – “Weathervanes” je njegov deveti solo album, šesti otkad su mu se pridružili i 400 Unit, njegov sad već izuzetno pouzdan bend, a svi su ga ti albumi zasluženo zacementirali kao novog miljenika americana i alt-country scene.

Ono što ga na neki način izdvaja od ostalih, a ponovno je demonstrirano i na “Weathervanes”, je zasigurno kombinacija njegove inteligencije, kreativnih sposobnosti, “ulične” mudrosti, bogatog iskustva, istančane percepcije i izuzetne empatije, koja se prelijeva u sjajne pjesme napisane djelomično iz njegove, a djelomično iz mnogih posuđenih perspektiva, oslikavajući brojne sudbine njegovog američkog Juga. Ako tome nadodamo činjenicu da su svi zajedno vrsni glazbenici koji svoje korijene southern rocka, countryja, klasičnog američkog folka znaju transformirati u neke nove, samo svoje melodije, updateane za nezahvalno 21. stoljeće, očekivanja uvijek ostaju visoka.

Sa svime rečenim, jasno je da od njega ne možete dobiti neki easy-going, zabavan album pa da uz njega plešete kaubojske, dapače, sasvim suprotno, svaki njegov album ima svoju težinu, utemeljenu u stvarnim ljudskim pričama, a njegovo majstorstvo u storytellingu natjerat će vas da sa svim tim likovima duboko suosjećate, a to neće biti lagana vožnja.

Album tako otvara “Death Wish”, koja će potresti svakoga tko je ikad bio potpora osobi koja pati od depresije – Isbell to ovdje čini za svoju partnericu, a njegova slikovitost je ubitačna. Da, život često baca teške terete na one koji to nikako ne zaslužuju u njegovim pjesmama, ali su one istodobno i posveta ljudskoj otpornosti, upornosti, žilavosti, borbenosti, prevladavanju poteškoća i počinjanju iznova: “What’ s the difference in a breakdown and a breakthrough?”, s pravom će se ovdje zapitati. Ovdje, a i na drugim mjestima na albumu, instrumentalna podloga je raskošna, široka, bogato producirana, a Isbell kaže da ga upravo takav moderan način komponiranja zanima, pomalo u suprotnosti s idealima roots glazbe. “King of Oklahoma” još je jedan dobar primjer toga koliko je glazba 400 Unita istovremeno, paradoksalno, i tradicionalna i moderna, a priča o čovjeku koji je izgubio posao i napustila ga je žena s djecom i upetljao se u ovisnost, a ne zna se što je od toga uzrok čemu, dodatno je podebljana sjajnom plačućom violinom Amande Shires, Isbellove supruge koja u više navrata gostuje na albumu, kao i moćnom riffovskom međuigrom Isbella i Vadena i sjajnim Isbellovim vokalom. “When We Were Close”, “Volunteer” i “White Beretta” nastavljaju niz kompliciranih tema koje su sve redom većim dijelom autobiografske, počevši od izgubljenog prijatelja glazbenika, koju bih se usudila usporediti sa Springsteenovom “Last Man Standing”, samo što se to Isbellu uistinu dogodilo i tragično i prerano. Njegove roditelje koje su postali roditelji još dok su sami bili djeca upoznali smo već i na nekim prethodnim albumima, a Isbell ih u “Volunteer” tretira s nježnošću i razumijevanjem, unatoč tome što očajnički ne želi ponoviti njihove greške. “White Beretta” je možda i najhrabrija pjesma albuma, pjesma u kojoj će Isbell preuzeti svoj dio odgovornosti za abortus koji se dogodio davno, ali to ne znači da to smatra opravdanjem, u svijetu u kojem ljudi preuzimaju odgovornost za svoja djela, a koji već godinama gradi, kako privatno, tako i u svojoj glazbi.

Kako jedan Južnjak, kojem je djed bio svećenik i koji je djetinjstvo proveo redovito posjećujući crkvu, progovara tako otvoreno o abortusu, možete se s pravom zapitati, ali da, Isbell je otvoreno, svom rodnom kraju i obitelji unatoč, lijevo orijentiran i to nikada ne skriva. Da ozbiljno misli pokazao je i svojim prethodnim albumom “Georgia Blue” kojeg je obećao snimiti ako Joe Biden pobjedi “osvojivši” državu koja je tradicionalno republikanska, a koji je hommage velikim glazbenicima i velikim pjesmama koje iz te države dolaze. Mnogi mu to zamjeraju, smatrajući da bi njegova glazba bila bolja bez političkog angažmana koji uvijek vreba negdje iz prikrajka, vjerojatno većinom oni koji se po tom pitanju s njim ne slažu, ali taj protest protiv svijeta koji skreće u krivom pravcu jednostavno curi iz njegovih pjesama, miljama udaljen od političih slogana i javnosti serviranih tobožnjih protestnih autora kojima smo nedavno imali (ne)prilike svjedočiti. Protest je kod Isbella uvijek, bez iznimke, nusprodukt njegovih osobnih gorkih iskustava, empatije i goruće želje da bude bolja osoba i da svijet bude bolje mjesto, a to je upravo ono što čini pravu protestnu pjesmu. S koje god strane dolazite, budite uvjereni da će vas natjerati da prošećete u nečijim cipelama, i da dobro osjetite koliko žuljaju prije nego se počnete prepucavati velikim idejama i velikim izjavama. Još jednom će to doći do izražaja u gotovo himničnoj, neumoljivim basom i grooveom tjeranoj “Save the World”: “Swear you’ll save the world when I lose my grip”, traži obećanje od partnerice, uslijed napada panike u trgovini u kojoj je puknuo balon, zamijenivši ga za pucanj, dok je s njim njegova kćerkica. I sam kaže da je bilo izuzetno teško napisati pjesmu koja neće biti eksploativna, a koja će ipak jasno dati do znanja što misli o kontroli oružja u svojoj domovini. No, bez obzira na sve ostalo važno izrečeno dotad, “Cast Iron Skillet” je vjerojatno najbolja pjesma na albumu i najbolja demonstracija njegovih vještina, akustična balada u kojoj se i benigna praznovjerja i opasni rasizam prenose s generacije na generaciju u malom mjestu kakvih, ako malo razmislimo, ima posvuda, a ne samo na američkom Jugu. Isbellove pjesme su zaista poput malih psiholoških trilera, gotovo zastrašujuće jer se, koliko god o tome izbjegavali razmišljati, ama baš sve iz njih može dogoditi ama baš bilo kome od nas.

Jedine pjesme koje daju malo predaha ocrtavaju romantične i obiteljske odnose, a teško je reći da i one ne predstavljaju svojevrsni emocionalni udarac – samo će vam pastoralno-urbana i jednostavna, klasična ljubavna balada “Strawberry Woman” dati disati, ali već će vas predivna “If You Insist” podsjetiti na to koliko potraga za ljubavlju i intimnošću, posebno kad i godine i iskustvo učine svoje, može biti bolna, a violine će opet izvrsno obaviti svoj srceparajući posao. Za kraj, album će zatvoriti sedmominutna “Miles”, pomalo eksperimentalna kombinacija Allman Brothersa i prog-rocka, uz koju će Isbell ispratiti svoju sad odraslu kći u nastavak života u kojem će postajati sve manje i manje važna figura i u kojoj će se ponovno ispreplesti prošlost, sadašnjost i budućnost, kako obitelji, tako i južnjačke glazbe.

Budući da sam i inače fan, kako žanra, tako i generalno dobrih kantautora, nije me začudilo što me Isbell uspio toliko zainteresirati, ali me zato iznenadilo nešto drugo – u njemu sam uspjela pronaći neku vrstu soulmate-a, onakvu kakvu inače nalazite u književnim djelima čiji autori možda više nisu ni među živućima. No, Isbell je još povrh svega itekako živ, itekako kreativan i gotovo pa moj vršnjak, tako da su mi njegove pjesme, a pretpostavljam i mnogima drugima, dobrodošla potpora u trenucima kad mi se čini da i moj život možda skreće nekim neočekivanim ili neželjenim smjerovima, i kad mi se čini da smo svi postali previše apatični, inertni i zaboravljivi kad su važne stvari za koje se isplati boriti u pitanju. U tom smislu, “Weathervanes” još jednom nadilazi granice američkog Juga, kako svojim zvukom, tako i univerzalnošću koja proizlazi iz njegovih priča i likova, kao divna glazba o bitnim stvarima. Uskoro dolazi i Scorseseov “Killers of the Flower Moon”, bit će zanimljivo vidjeti je li toliko dobar glumac koliko je dobar glazbenik.