Jason Isbell and the 400 Unit: Iskrenost i autentičnost

Ponajbolji kantautor svoje generacije, ako ne i najbolji, Jason Isbell nakon tri godine vratio se s novim albumom, trećim potpisanim s 400 Unit i ukupno njegovim sedmim. Nakon “Southeastern” iz 2011. počela je njegova tzv. trijezna faza i suradnja s producentom Daveom Cobbom, koji je mnogo pridonio sjajnom zvuku Jasona Isbella, ali i mnogih drugih americana i country glazbenika i glazbenica.

Prvi Isbellovi albumi bili su okupani viskijem, kaotični u pozitivnom smislu, sirovi i iskreni. Upravo je iskrenost ono što krasi sve njegove albume. Nikad se nije libio pisati o svojoj mračnoj strani, demonima i stranputicama. Tako je i na aktualnom albumu “Reunions”, koji pripada najboljim njegovim radovima, iako su svi njegovi albumi visoko na ljestvici kvalitete. Album je izišao na glazbenikovoj etiketi Southeastern i sadrži deset pjesama koje pokazuju koliko je Isbell usavršio svoj spisateljski dar.

Tekstovi su iskreni, poetični i jednostavni. Kod Isbella nema hermetičnosti, sve je na stolu, no toliko britko, samosvjesno i vješto da u svakoj pjesmi pronađete stihove koji mogu nositi cijeli album. “Reunions” donosi ono najbolje od glazbenika – vještinu pisanja, privlačan zvuk, iskrenost emocije i čistoću stila.

Tijekom godina izbrusio je svoj stil koji je sada prepoznatljiv. Od mračnih početaka do albuma koji progovaraju o prošlosti s distance i razumijevanja vlastitih pogrešaka i grijeha. Za ovaj je album Isbell izjavio da je napokon mogao pisati o prošlosti bez kočnica te da mu je pogled unatrag bio lakši nego je mislio. Tako da u pjesmama nalazimo teme očinstva, prijateljstva, djetinjstva, alkoholizma i ljubavi.

Uvodna “What’ve I Done to Help” kritička je autorefleksija o tome koliko je i što mogao učiniti za ljude oko sebe. Već ova numera pokazuje da je zvuk malo drukčiji no prije – više je rokerskiji i ima stadionski prizvuk na nekim pjesmama, kao, na primjer, u himničnoj “Be Afraid”, koja vuče na sedamdesete, kao i nešto slabija “Running With Our Eyes Closed”. “Dreamsicle” je pjesma o djetinjstvu i disfunkcionalnoj obitelji te potrazi za utočištem, nostalgična i sjetna.

“Only Children” još je jedna laganija, svakako jedna od jačih numera na albumu. Pisanje o djetinjstvu i djeci Isbell je osvijestio nakon rođenja kćeri, pa se tako na albumu “Something More Than Free” iz 2015. nalazi “Children of Children”. Stihovi ove pjesme jednostavni su i efektni: Heaven’s wasted on the dead / That’s what your mama said / And the hearse was idling in the parking lot / She said you thought the world of me / And you were glad to see / They finally let me be an astronaut.

“Overseas” je još jedna numera koja vuče na sedamdesete s gitarom u prvom planu, no ono što je nosi tema je odvojenosti od partnera i nedostajanjem koje to nosi, s prekrasnim uvodnim stihovima: This used to be a ghost town / But even the ghost got out / And the sound of the highway died / There’s ashes in the swimming pool / And I saw you on your wedding night / And I watched you sleeping in my arms / You didn’t wash your make-up of / Woke up looking scared as hell. Za Isbella je ovo važna numera jer govori o vremenu dok je njegova supruga Amanda Shires na turneji, a on bude sam s kćerkom.

Izlaganje intimnog i privatnog kod Isbella ne prelazi u samodopadnost i patetiku, jer svojim spisateljskim talentom može učiniti od pjesme moment s kojim se većina može poistovjetiti. Tako i u najjednostavnijoj americana numeri “River” čujemo: The river is my saviour / The only one I’ll ever need / Wash my head when I’ve been sinning / Wash my knuckles when they bleed. Stihovi su to koji upućuju na mjesto koje svatko od nas ima kad treba utočište i bijeg od stvarnosti, a ovdje je rijeka mitsko mjesto pročišćenja i otkupljenja.

Pjesma koja je okosnica ovoga albuma ipak je “It Gets Easier”. Numera je to koja progovara o Isbellovoj borbi s ovisnošću, a zvukom je privlačna i moćna, gotovo himnična. It gets easier, but it never gets easy / I can say it’s alll worth it but you won’t believe me, najosobniji su i najintimniji stihovi koje je Isbell ikad napisao a koji pokazuju njegovu borbu i životni stav uopće. Moć ovih stihova i ljepota ove pjesme u davanju je sebe glazbi u potpunosti kao mediju kroz koji se najiskrenije možeš izraziti.

Završna “Letting You Go” pjesma je o očinstvu i neumitnom odrastanju kćeri koju će morati pustiti kad dođe vrijeme. Pjesma prati moment od rođenja do vođenja kćeri pred oltar i zaokružuje ovaj album na najbolji mogući način – s nadom i optimizmom nakon godina posrtanja. “Reunions” je jedan od najboljih izdanja ove godine, bez sumnje, jer je toliko moćan zvukom, iskren u tekstovima, vokalno savršen i pametno osmišljen. Jason Isbell postavio je ljestvicu visoko za sve americana i country glazbenike, ali i one rock usmjerenja, jer je na ovom albumu sa svojim odličnim bendom dotakao i te vode.