Jason Isbell and the 400 Unit: Rapsodija u plavom

U jeku predsjedničkih izbora u SAD-u Jason Isbell bio je u fazonu “Georgia On My Mind”, kada je postalo neizvjesno hoće li ta savezna država biti obojena u plavo. Tada je Isbell na društvenim mrežama obećao da će, ako Georgiju osvoji Biden, napraviti album obrada pjesama glazbenika iz Georgije. Obećanje je ispunjeno i tu je album “Georgia Blue” napravljen u suradnji sa širokim spektrom glazbenica i glazbenika različitih žanrova, a sve u zajedničkoj namjeri da proslave glazbenu tradiciju navedene savezne države. Jason Isbell sa svojim je bendom 400 Unit izdao nekoliko live albuma, nakon sjajnog prošlogodišnjeg “Reunions”. Na tim albumima vidjelo se da 400 Unit mogu svirati različite žanrove i da nisu ograničeni isključivo na americanu, što je vjerojatno i Isbellova ideja, jer su njegovi solo uradci intimniji i jednostavniji.

Moć benda uvijek je na testu u nastupima uživo, međutim, i na ovom albumu vidljiva je svestranost 400 Unita, pogotovo na numerama rokerskijeg izričaja, iako su na ovom izdanju upravo te numere manje dojmljive od drugih koji ostaju u folk ili americana stilu. Prva asocijacija na Georgiju svakako je R.E.M. i dvije su obrade uvrštene u ovo izdanje – “Nightswimming” koja otvara album i “Driver 8” koja ga zatvara. Dobar je potez bio odabrati dvije stilski različite numere jer “Nightswimming” je lagana i delikatna te je Isbell uspio svojim vokalom dočarati atmosferu originala, a pridružili su mu se Béla Fleck i Chris Thile. Legendarna “It’s A Man’s, Man’s, Man’s World” Jamesa Browna također je našla svoje mjesto. Nju je otpjevala Brittney Spencer, nadahnuto i dojmljivo s moćnim vokalom. Adia Victoria, koja je izdala album ove godine na kojem gostuje Isbell, uzvratila je uslugu i otpjevala “The Truth”. Njezin baršunasti i prigušeni vokal dao je ovoj numeri posebnu svježinu i svakako je jedna od boljih na albumu. Nije moglo proći bez Amande Shires, Isbellove supruge, koja se uhvatila zadatka da interpretira “Cross Bones Style” Cat Power. Osim što je dala svoj pečat numeri na asertivan i ženstven način, odsvirala je i violinu pa je dojam još snažniji.

“Kid Fears” Indigo Girlsa suvereno su iznijele Brandi Carlile i Julien Baker, glazbenice različitih stremljenja, no zajedničkog sentimenta prema emotivnijim numerama. Carlile sa svojim razornim vokalom i nježna, pomalo tjeskobna Baker učinile su da ova numera rezonira moćnije od originala. Dvije su obrade koje se posebno izdvajaju – “I’ve Been Loving You Too Long” Otisa Reddinga, na kojoj Isbell pokazuje svoju svestranost, i “I’m Through” Vica Chesnutta koje je glazbenik otpjevao solo uz pratnju benda. Posebno druga zvuči kao da je iz Isbellova kataloga pjesama jer ju je prisvojio i svojim istančanim osjećajem dao posebnu notu. Pred sam kraj albuma svoje je mjesto našla instrumentalna “In Memory of Elizabeth Reed” koja je maestralno odsvirana uz pomoć Petera Levina.

“Honeysuckle Blue”, “Reverse” i “Sometimes Salvation” nešto su lošije od prethodno navedenih obrada i nisu toliko uspjele u interpretaciji. Svakako da pretežu kvalitetne i uspješne obrade i ovaj je album dobrodošao svima koji vole Jasona Isbella and the 400 Unit. Ispunjeno obećanje i satisfakcija suradnje s darovitim glazbenicima osjetna je pri slušanju albuma. Odvažiti se na album obrada zaslužuje pohvalu, jer prilično često takvi pothvati ne uspiju, međutim, u ovom slučaju dobili smo respektabilno izdanje koje pokazuje svestranost benda i moć transformacije.