The Lemon Twigs “Everything Harmony“: mladenačko savršen

Recenzija albuma The Lemon Twigs “Everything Harmony“.

Za malo bendova moguće je skoro po prvom slučaju odmah naći riječ koja ih odmah opisuje, ali za njujorške Lemon Twigse može se naći odmah – stiskavac. Da, opus Lemon Twigsa, inače dvojca sastavljenog od karizmatične braće D’Addario (Briana te Michaela) nudi onu starinsku, sentiš energiju; onu o kojoj su vam možda pričali djedovi i bake kad je kroz zvučnike na plesnjacima u njihovo vrijeme zasvirale obrade tadašnjih svjetskih hitova ili iskonski autorski sentiši, poput „Mnogo značiš za moj život, draga“, „Bila je tako lijepa“ ili „Da li znaš da te volim?“. O takvim atmosferama pisalo se je i u dječjim romanima („Twist na bazenu“ Jadranka Bitenca) te mnogo pričalo.

Zvuk Lemon Twigsa zvuk je prošlosti; braća D’Addario u dosadašnjoj diskografiji uspjeli su nabiti grandioznost Beach Boysa, mekoću Carpentersa, pustinjački prizvuk Americe, ludilo Klaatua, post-psihodeliju Paul McCartneyja te njegovih Wingsa, orkestralnost od Electric Light Orchestra – lista sličnih usporedbi bi mogla biti beskonačna. Uglavnom, za svakog ljubitelja glazbene estetike 1960-ih i 1970-ih (posebice u rangu soft popa te rocka), Lemon Twigsi bi mogli biti najbolja stvar koja je došla na svjetsku pozornicu od rezanog kruha.

Unatoč tome kako nijedan od članova benda nije prešao tridesetu, The Lemon Twigs su izdali već četiri studijska albuma. Njihov posljednji, „Everything Harmony“ već se na prvu može shvatiti kao definitivan album benda. U tom karnevalom zvuka čuju se vješto aranžirani instrumenti, kojih je milijun – osim standardnih gitare, basa te bubnja, na albumu sudjeluje i gudački kvartet Friction iz San Francisca te instrumenti poput ARP-ovih sintesajzera (koje možemo čuti kod Pink Floyda, Stevie Wondera, The Whoa te mnogih drugih), mandoline, čembala, eufonija, orgulja te francuskog roga.

Iako će album kroz svojih 48 minuta slušatelja odvesti u najslađe te najljepše svjetove skladanja 1960-ih te 1970-ih, početak istog je relativno skroman. Naime, album otvara „When Winter Comes Around“, s nježnim vokalom te ugodno naštimanom klasičnom gitarom.

To se kasnije pastoralno razvija u usporeno psihodelično ludilo, koje zvuči kao miks između Canterbury scene s dodanim LSD-om te nečeg divljački mirnog, poput Vashti Bunyan. Ta skromnost se nastavlja u „Corner of My Eye“, gdje uz nježan bubanj, kontrabas te vokal dolazi i vibrafon.

„Everything Harmony“ je svakom svojom sekundom toliko radiofoničan te toliko prokleto slušljiv; „In My Head“ vješto oscilira između tonaliteta te dovodi minimalan i prekrasan solo na 12-žičnoj električnoj gitari. Siguran sam da bi Roger McGuinn (posebice u eri obrada pjesmi Boba Dylana) bio ponosan. Isto vrijedi i za „What You Were Doing“, koja se zatvara suhim, pentatonskim solom na gitari.

Mnogo riječi ne treba trošiti na „Any Time of Day“, apsolutnu krasoticu od pjesme, čije harmonije podsjećaju na zadimljeni plesnjak s prigušenim svjetlima gdje sviraju Bee Geesi, dok je svaka modulacija jednostavno magična; tonalitet se u pjesmi mijenja milijun puta, no svaka promjena novi je trans. Bez ikakvog pretjerivanja – samo mnogo ljubavi, egzistencije te vrlo laganog plesa.

Osim minimalnosti, sentiša te emuliranja flower power glazbe 1960-ih, Lemon Twigsi nisu ni zaboravili na orkestralnost; dok u „What Happens to a Heart“ susrećemo komornu ozbiljnost gudačkog kvarteta, dok je „Born To Be Lonely“ nježan valcer te ujedno glazbeni ekvivalent Tindera te traženja ljubavi, popraćena prekaljenim utjecajima, koji podsjećaju na njemački Schlager te bubblegum pop ujedno. „Ghost Run Free“ nježno lebdi duhovima jangle popa iz 1980-ih te šire svoj raspon izvedene glazbe barem za 20 godina više. „Everything Harmony“ s vokalom te klavirskim riffom u unisonu zvuči kao neka indie crkvena himna veselja.

Unatoč tome, moćnu antitezu većinski veselim melodijama postavljaju tekstovi; tako se braća D’Addario ne ustručavaju progovoriti o otuđenosti, samoći te anksioznosti („I Don’t Belong to Me“), dok je „Every Day is the Worst Day of My Life“ minimalna balada s jasnom porukom; svaki dan je najgori. Doslovno, naslovna fraza ujedno je i jedini tekst kojeg pjesma sadrži.

Da, smisao albuma u biti i je postavljanje melodije u prvi plan, ali ovdje je važno spomenuti kako tekstovi nisu samo nekakav bezazlen suplement; već kvalitetno sročene borbe s perfekcionizmom te ništavnošću („Still It’s Not Enough“), traženju ljubavi („Born To Be Lonely“), dok „New To Me“ vrlo hrabro opisuje lance života s Alzheimerom („When your face is new to me/The way it used to be/Don’t try and make me see“). Trenuci apsolutne radosti u tekstovima relativno su rijetki; možda bih mogao navesti „Everything Harmony“ kao primjer nekog hedonističkog slavljenja života te sve što je dobro u njemu.

Istina je kako su Lemon Twigsi mogli pasti u zamku svojih uzora; s utjecajem bendova poput Beach Boysa, Wingsa te drugih glazbenih utjecaja, Lemon Twigsi su mogli napisati neinspiriran album, čija glavna svrha bi bila nabiti čim više akordi unutar 3 minute te stvoriti prosječno pjevne aranžmane i nadati se da funkcionira. Međutim, to se nije dogodilo ni u kojem trenutku albuma. Unatoč tome kako album oscilira između različitih prepoznatljivih zvukova prošlog stoljeća (tu je samo potrebno napomenuti samo žanrovsku razliku između „When Winter Comes Around“ te „In My Head“).

„Everything Harmony“ je toliko versatilan album; od čisto podrezanog popa, do mjuzikla ili glazbene podloge za coming-of-age filmove ili softcore pornografiju, ovaj album da se slušati i primijeniti u toliko različitih konteksta. Od ljubavnih balada, do ljetnih, suncem-okupanih himni za vožnju Seatom Cordobom iz 2004. po magistralama Zapadne Europe – „Everything Harmony“ ima baš sve; ujedno je to vjerojatno i jedini album ove godine koji je u isto vrijeme toliko nevjerojatno zreo, no ipak odiše tom mladenačkom nevinošću te indolentnim osjećajima koji lelujaju po glavi 20-i-nešto godišnjaka.