Foo Fighters “But Here We Are” – Glazba kao lijek

Foo Fighters “But Here We Are” recenzija albuma.

Prošli album Foo Fightersa “Medicine at Midnight” bio je baš bombastičan album s nizom pjesama koje su sjedale na prvu. Dečki su krenuli na veliku turneju i tada se dogodila prerana smrt Taylora Hawkinsa, tek par tjedana nakon njegovog 50. rođendana, koja je promijenila mnoge stvari… Otkazano je sve što se moglo otkazati te se bend zatvorio i nije puštao mnogo informacija. Par mjeseci kasnije umrla je i Grohlova majka, tako da je cijela prošla godina bila vrlo stresna za Davea, pa ne čudi da je novi album upravo posvećen njima.

Dave je svoj lijek pronašao u skladanju i snimanju novih pjesama koje su sumirane u novi album pred nama. Iako je prije turneje najavljen novi bubnjar benda, na albumu Grohl nije htio tu ulogu nikome prepustiti, pa je sam odbubnjao cijeli album, da i na takav način oda veliko priznanje i posvetu svom dugogodišnjem prijatelju. Naravno, Grohl nije samo bubnjao ovdje, svirao je gitare, pjevao, uzeo dio produkcije pod sebe… Jednostavno, bio je opet pravi Dave Grohl!

Ako se mene pita, najavni singlovi su bili dosta zbunjujući jer neki su mi sjeli na prvu, dok sam neke želio što prije zaboraviti. “Rescued” je pravi bombastični singl u kojem Dave priča svoju 2022. godinu, kako mu je sve došlo prebrzo, te kako je pronašao utjehu u glazbi. To je pravi FF singl i siguran zgoditak na narednim turnejama, zvuči baš onako kako bi i trebao zvučati bend koji i dalje želi biti relevantan nakon toliko dekada na sceni, a ne samo da živi na staroj slavi…

S druge strane, posljednji singl koji je izašao svega par dana prije albuma, “The Teacher”, najveće je razočaranje albuma jer su tu puno toga pokušali, a zapravo malo toga uspjeli ostvariti. I ovdje se ‘obračunava’ s gubitcima iz prošle godine, ali na nešto drugačiji način. Uvodni dio je ponovno vrlo energičan i rekao bih dosta retro, kao da se namjerno zvukom želio vratiti nekoliko dekada unatrag, što je uz frenetičan refrenski dio opet ponudilo odličnu stvar koju totalno pokvari drugih pet minuta pjesme. Očito je želja bila napraviti najdužu pjesmu ikad, ali druga polovica, kada se masni gitarski ‘rifovi ugase’ i sve ode u psihodeliju, jednostavno nije nimalo moćna, niti odveć zanimljiva, već zvuči kao puko odrađivanje minutaže za konačni cilj.

Na svu sreću, rekao bih da je to jedini značajni sklizanac na albumu jer sve ostalo zvuči baš kako bi Foo Fighters trebali zvučati. Neki njihovi albumi u prošlosti imali su dosta uspona i padova, dok se sad osjeća da više ne traže neke nove umjetničke forme, već ispucavaju ono što najbolje znaju, energične rock himne koje će zavladati stadionskim nastupima.

“Under You” zvuči kao da je to neka pjesma iz kasnih ’90-ih koju je Dave vješto čuvao u ladici za slučaj da ga jednog dana povuku emocije, “Hearing Voices” ima sličnu ideju s psihodelijom kao i “The Teacher”, ali u njoj buka gitara ipak nije u nijednom trenutku utišana, dok s naslovnom “But Here We Are” Dave izgara, a u “The Glass” malo ‘staje na loptu’, s čime dobivamo odličan kontrast za prvi dio albuma.

Druga polovica albuma (uz već spomenutu iznimku “The Teacher”) podjednako prati tu novu energičnu bombu s kojom bend želi prebrisati prošlu godinu. To im dobro uspijeva jer se i dalje nižu pjesme koje traže da se slušaju iz ‘svega glasa’ (odnosno, koliko vam zvučnici i susjedi dozvoljavaju!).

Vjerojatno su planovi bili nešto drugačiji, s obzirom na to da je sljedeće godine 30. obljetnica otkako je Dave sjeo u studio i sam samcat sklepao album koji je 1995. objavljen pod imenom “Foo Fighters”, ali mnoge nepredviđene stvari se događaju svakome od nas. Dave nije želio pretjerano sažalijevati samog sebe, već je htio dati jednu veliku posvetu majci i prijatelju, a kako sam album “But Here We Are” zvuči, mislim da je i više nego uspio.

Često imamo priliku vidjeti da mnogi bendovi koji su već godinama s nama uopće ne mare za nove stvari i albume, a kad ih i odu raditi u studio, najčešće to bude tek puko određivanje posla. “Medicine at Midnight” i “But Here We Are” pokazuju da Foo Fighters ne žele biti takav bend, te da njihovo ponovno spajanje s Gregom Kurstinom kao producentom (Adele, Sia, Harry Styles…) odlično paše.