Lana Del Rey “Did You Know That There’s A Tunnel Under Ocean Blvd”: Del Rey je opet u formi

Recenzija albuma Lana Del Rey “Did You Know That There’s A Tunnel Under Ocean Blvd”.

Budući da je Del Rey u zadnje vrijeme izrazito produktivna, ovo je naš već treći susret u godinu dana – “Chemtrails Over The Country Club” me pošteno razočarao, “Blue Banisters” uvjerio da to nije bilo ništa strašno, a nasreću, aktualni “Did You Know That There’s A Tunnel Under Ocean Blvd” potvrdio da se isplati biti strpljiv kad je ona u pitanju.

Također, nasreću, moj pristup prema glazbenicima koje volim ponovno se pokazao isplativim kad je ona u pitanju – glazba je uvijek na prvom mjestu, i mogu reći da ih gotovo isključivo tako “upoznajem” – kao i prije godinu dana, i dalje jedva znam kako Del Rey izgleda, nemam pojma tko joj je dečko, ne znam što je novoga (a i dalje ni staroga) izjavljivala, ne znam što je trenutno oko nje kontroverzno ili nije, pogledala sam neke video uratke samo zato što u pripremi za recenziju to moram napraviti, a onih nekoliko činjenica o akterima ili stihovima ovog albuma koje sam htjela-ne htjela upila putem Interneta najradije bih izbrisala jer mi više smetaju nego koriste kad pokušavam razmišljati o tome što nam Del Rey ovoga puta donosi.

Primjerice, “Margaret” s ovoga albuma posvećena je Margaret Qualley, kćeri Andie MacDowell i zaručnici Jacka Antonoffa s kojim Del Rey ponovno surađuje na ovom albumu, a “the diamond on your ring” referenca na njezin zaručnički prsten koji je prvi put viđen na lanjskom Cannesu, i onda u Instagram postu koji je kasnije izbrisan, a sve to mi je zapravo naporno i predstavlja suvišne i beznačajne informacije. Ono što zapravo želim reći, Del Rey je glazbenica kojoj, ako želite da vam ima smisla, morate ostaviti i malo misterije – u mojoj glavi, ta pjesma je puno bolje funkcionirala kao ljubavna priča nekih njezinih svima nepoznatih prijatelja, ili, kao njezina čista fikcija.

Znači, zanemarujući sve popratne gluposti, natrag na glazbu i stihove – mnogi kažu da je Del Rey na ovome albumu poprilično eksperimentalna, što i jest, ali nikako ne što se tiče samog stila. Na “Ocean Blvd” nema praktički ničega što od Del Rey u tom smislu već nismo čuli – minimalistički aranžirane, orkestrirane klavirske balade koje u centar stavljaju njezin vokal nastanjuju velik dio ovog albuma, uz povremene izlete u R&B, hip-hop i trap koji također za nju nisu nikakva novina. No, ono što jest eksperimentalno i u čemu Del Rey postaje sve hrabrija i odlučnija je njezin pristup pisanju albuma i njezina kreativna sloboda koju više uopće ni ne pokušava pretpostaviti komercijalnim zahtjevima.

“Ocean Blvd” tako donosi dugačkih gotovo sat i 20 minuta, 16 traka od koji dva spoken-word interludea, a preostalih 14 pjesama poprilično daleko od bilo kakvog radio-friendly pop hita, bez ikakvih instant pamtljivih ili bombastičnih refrena, labavih struktura i suptilnih melodijskih promjena, uvijek prateći Del Rey u njezinom storytellingu koji je ovdje ponovno, nakon par albuma u kojima se pomalo gubila, itekako na visini zadatka.

Album tako otvaraju dvije možda najbolje, a sigurno najljepše pjesme na albumu, koje pokazuju da su klavir i glas Del Rey i više nego dovoljni za mala remek-djela kad se sve poklopi kako treba. “The Grants” tako vraća Del Rey ponovno u vode pisanja o važnim stvarima: “My pastor told me/ When you leave, all you take/ Uh-huh, is your memories/ And I’m gonna take mine of you with me”, reći će ovdje, da bi pred sam kraj zakucala do kraja: “My sister’s first-born child/ I’m gonna take that too with me/ My grandmother’s last smile/ I’m gonna take that too with me/ It’s a beautiful life/ Remember that too for me”, što uz fenomenalni, za Del Rey već standardni vokalni performans i gospelom obojene prateće vokale rezultira baladom zbog kakvih većinom i ostajemo uz nju. Naslovna “Did You Know That There’s A Tunnel Under Ocean Blvd” još je jedna ista takva, apsolutno srceparajuća ljubavna balada s jednom od boljih metafora u njezinoj karijeri i njezinim nezaobilaznim, meni osobno apsolutno neodoljivim, pop referencama – ovdje se istovremeno divi Harryju Nilssonu i magične trenutke na koje se referira rekreira u svojoj glazbi.

Iako možda nijedna pjesma u kompletu više ne dostiže takve vrhunce, magičnih trenutaka ima još mnogo, razasutih po cijelom albumu, uglavnom u obliku kombinacije ubitačnog stiha i ubitačnog vokala, što oduvijek i jest bio forte Del Rey. Uz nezaobilazna propitivanja svojih veza s muškarcima (ili možda uvijek istim, tko će ga znati) u različitim stupnjevima predanosti, ovdje će se više nego ikad pozabaviti svojom obitelji i naslijeđem, bilo tugujući za onima koje je izgubila, bilo portretirajući kompleksne odnose s onima prisutnima, posebno očito prisan i topao odnos s ocem i bolan i razočaravajući s majkom, uranjajući dublje u svoju autobiografiju nego ikad prije, s djelićima puzzlea razbacanim u “Kintsugi”, “Fingertips” i “Grandfather Please Stand On The Shoulders Of My Father While’s He’s Deep Fishing”. Također, njezinih sad 37 godina osim pogleda u vlastitu prošlost diktiraju i nimalo ležeran, intenzivan i anksiozan pogled u vlastitu budućnost, bilo da se radi o prolaznosti ljepote, starenju, emocionalnoj stabilnosti, braku, potencijalnom majčinstvu ili umjetničkoj i životnoj ostavštini, sve su to nove teme koje istovremeno iskaču na ovome albumu, a kojima Del Rey pristupa s pohvalnom zrelošću, emocionalnom ogoljenošću, jedinstvenom točkom gledišta, za svaki komentar u kojem je, možda ponekad s pravom, prozivaju reakcionarnom ili submisivnom, lošom feministkinjom ili čak antifeministkinjom. Kao i dosad, i na ovom albumu ju za sve to baš briga, a u tom kontekstu najiskrenije i mene, budući da uvijek kreće od vlastite realnosti i vlastitih postavki, uzdajući se u inteligenciju svoje publike koja, nadajmo se, zna povući svoje vlastite linije u tim pitanjima.

Klasično konstruirana “Sweet”, jazzom obojena “Candy Necklace” uz Jona Batistea, sjajno vokalno uparivanje s Father John Mistyjem “Let The Light In” ili povratak R&B-ju i hip-hopu “Peppers” uz neočekivanu kombinaciju s kanadskom underground repericom Tommy Genesis, sve su to zanimljive pjesme u kojima se granice između kompromisa i toksičnosti brišu, a Del Rey je naizmjenično krivac i žrtva, manipulatorica i izmanipulirana, seksi zavodnica i ostavljena ljubavnica, u vječnoj igri mačke i miša. U najeksperimentalnijoj točki albuma, 7-minutnoj “A&W”, koja mračnu klavirsku atmosferu postepeno zamjenjuje prljavim trap stilizacijama, ne možete čak ni biti sigurni koliko je “američke kurve”, ovisnice o seksu, uopće fikcija, i to nije prvi put da se to događa u ludom svijetu Del Rey, pa tko kako voli.

Štogod bila, Lana Del Rey sigurno nije bespomoćna, niti ju treba spašavati, upravo suprotno, na ovom albumu nastavlja graditi vlastiti mit i vlastiti svemir, uz potpuno samopouzdanje, svjesnost o vlastitoj veličini i talentu, dugačku dugačku jezičinu i velika muda. Nema što ovdje nije moderno meta, od toga da se pjesme referiraju jedna na drugu, ponavljajućih Lana Del Rey fraza (više puta se kupa gola u vlastitom ili tuđem umu, primjerice), referenci na prethodne albume (završna “Taco Truck x VB” poziva natrag i remiksira “Venice Bitch” s “Norman Fucking Rockwell!”), referenci na manje i više poznate perjanice njoj tako bliskog kalifornijskog folka – Del Rey podrazumijeva da ste već bili ovdje i da vam ne treba neka posebna pozivnica. Iako je sve daleko od savršenstva, kaotično i komplicirano, možda i predugo, a u većoj mjeri nedostaje i grandioznosti melodija kojima je “Norman Fucking Rockwell!” pomeo svoju diskografsku godinu, opet je, za razliku od njezina prošlogodišnja dva albuma, zaista zanimljivo.

“Soundin’ off, bang bang, kiss kiss”, Del Rey je opet u formi.