Queens of the Stone Age „In Times New Roman…“: Depresija na drukčiji način

Queens of the Stone Age „In Times New Roman…“- recenzija albuma

Ova godina je bila vrlo terapeutska za glazbu; naime, ove godine izašao je popriličan broj albuma u kojima su se glazbenici suočili sa svojim traumama, najdubljim strahovima te gubicima. Tako su se Foo Fightersi u „But Here We Are“ konačno oprostili od Taylora Hawkinsa, Ed Sheeran je u „Subtractu“ progovorio o depresiji, dok se je Depeche Mode u „Memento Mori“ osvrnuo na smrt dugogodišnjeg člana, Andyja Fletchera.

A nakon šest godina, konačno se vratio bend pijeska, pustinje, magije, znoja te opijata; odnosno, vratili su se Queens of the Stone Age. Frontmen Josh Homme imao je mnogo za oplakati; u šestogodišnjoj pauzi između posljednjeg izdanog albuma „Villains“, Homme se je provlačio po naslovnicama zbog optužbi za obiteljsko nasilje te borbe za skrbništvo, dok je prije nekoliko mjeseci otkrio kako se je u toj pauzi borio i s rakom. Dakle, već neka premisa novog studijskog albuma benda, „In Times New Roman…“ zvuči mnogo mračnije od svojeg prethodnika, u kojem je utjecaj Marka Ronsona kao producenta rezonirao preko cijelog albuma. „Villains“ je bio album stvoren za ples; zamislite „Uptown Funk“ s gitarama naštimanima za četiri polutona dolje („Feet Don’t Fail Me“).

Za razliku od prethodnika, produkciju „In Times New Roman…“ potpisuje bend sam. Već na uvodnim taktovima prve pjesme, „Obscenery“, vidi se da je izričaj prethodnog albuma benda poslan u ropotarnicu povijesti. Umjesto plesa, „Obscenery“ nudi sardoničan tekst o apatiji svoje bivše partnerice te neočekivane upade gudačkog kvarteta u sredini pjesme. Tekstovi su većim dijelom direktni te nekompromisni; zapravo, cijeli album se može čitati kao jedan diss track prvenstveno prema Brody Dalle, a onda prema ostatku svijeta. Primjerice, u „Made to Parade“ Homme vrlo jednostavno kritizira lance kapitalizma te pohlepe („Give your best years away/To a bloated corporation who’ll work you like a slave“).

Homme se u albumu više puta predstavlja kao naivna budala, odnosno kao netko, tko je na teži način otkrio „prave boje“ („Negative Space“). Vidjeti Hommea toliko fragilnog definitivno je nekonvencionalno, ali svakako dobrodošlo. Ipak, nije za očekivati kako bi Homme izbacio album žalovanja o svojim prijašnjim odlukama. Zato se njegov način nošenja sa svime što mu život sprema svodi na prilično direktne tekstove te igre riječima („Carnayoveur“, „What the Peephole Say“), što se generalno dobro odražava i na sam album. Možda Hommeovi tekstovi nisu najbolji u odnosu na cijelu diskografiju benda, ali su zato vrlo solidni te direktni, povremeno bez predubokih metafora te kompleksnih jezičnih konstrukcija („Don’t care for me/Baby don’t care for me/Had to let her go, oh“).

Nakon šestogodišnje pauze, bend i dalje zvuči kao da su svoj izričaj predstavili svijetu jučer. Nekim čudom, ugodno naštiman blues/stoner rock izričaj i u ovom albumu udara direktno u bubnjiće; pentatoničke solo dionice zvuče nevjerojatno svježe (iako je u većini slučajeva to samo po sebi paradoks). Ne mogu ispostaviti mnogo bendova koji zvuče toliko svježe sa stilom koji je ponovljen toliko puta, da je itekako moguće otići s njim u smjeru šabloniziranosti; The Hives mi padaju na pamet. Zato slušanje „jednih te istih“ pentatoničkih solaža (recimo, na „Paper Machete“) u biti nije nekakav problem. Ipak, album je daleko od repetitivnog ponavljanja jedne te iste ljestvice na gitari; bend u albumu još uvijek uporno pokazuje kako može napisati dobar riff, koji graniči između pustinjskog ludila te prosječnog soundtracka za Noć vještica; kao što je to nekad bio „If I Had a Tail“, sad je to „Sicily“, odnosno pjesma, koja sa svojim riffovima zvuči uvrnuto, bezobrazno, industrijsko i sve ono, što mjesto spomenuto u naslovu nije. Realno, zvuči li „Sicily“ kao afektivna toplina kojom zrače Sicilijanci poput Franca Battiata ili Carmene Consoli?

Dobar dio obožavatelja razveselit će činjenica kako se je album ponovno vratio sirovom, iskonskom zvuku benda. Cijeli album zvuči kao da je sniman u nekoj zadimljenoj garaži s marginalnom opremom; recimo, u „Time & Space“ se jednostavno osjeća dim te nevjerojatno glasne gitare, s povremenom slide gitarom, koja neodoljivo podsjeća na prijašnji opus benda; recimo, „I Sat By the Ocean“. Lijepo!

Iako album ne odstupa od sirovog blues/stoner rocka, postoji nekoliko dijelova u kojem album povremeno zalazi u druge sfere; tu je potrebno istaknuti vokalne harmonije u „Emotion Sickness“, koje zvuče kao nešto, što bi Crosby, Stills, Nash (i Young, ovisi o kojoj iteraciji pričamo) proizveli ako bi danas bili svjež, prošlošću neopterećen bend. Album završava apsolutno predug 9-minutni „Straight Jacket Fitting“, odnosno oštra tirada o svijetu, osobnim problemima te SAD-u, koji je uspoređen s Rimskim carstvom, odnosno njegovim padom. Premisa pjesme je zanimljiva te je tekst jedan od boljih na albumu, iako već poslije druge minute dojadi slušanje riffa, koji zvuči samo kao mrvicu masnija interpretacija „Roadhouse Bluesa“ The Doorsa. Ipak, nakon šeste minute album dobiva gorko-slatki kraj; nakon pjesme slijedi instrumental obojan elementima countryja te prizvucima Pink Floyda.

„In Times New Roman…“ sarkastičan je i ciničan album. Ako bi taj album bio čovjek, vjerojatno bi se htio potući s vama ako biste ga krivo pogledali. Zapravo, i samo ime albuma je na prvu nesmisleno, iako na internetu već kolaju teorije kako je album kombinacija fraze end times te fonta Times New Roman, koji se tipično upotrebljava u pravnim dokumentima, kojih se je Homme zasigurno nagledao u šest godina. Dok se dobar dio albuma tekstualno naslanja na suptilne reference koje su tik od optužbi za klevetu, dobar dio tekstova jednostavno je pun mržnje, nihilizma te egzistencijalizma; ako je vjerovati Hommeu u „In Times New Roman…“, život nema smisla. Tako pjesme poput „Carnavoyeur“ pružaju razvodnjenu filozofiju Schopenhauera ili Camusa, kako hoćete („Every living thing will die/From the king of the jungle to butterfly/The only sin is waiting too long“). Uglavnom, ako bi ovaj album bio čovjek, definitivno mu se ne bih htio zamjeriti.