The National “First Two Pages Of Frankenstein”: Glazbena terapija

    2382

    The National

    First Two Pages Of Frankenstein

    Datum izdanja: 28.04.2023.

    Izdavač: 4AD

    Žanr: Alternativni country, Americana, Baroque PoP, Indie, indie folk, Indie Pop, Indie Rock, Post-Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Once Upon A Poolside (feat. Sufjan Stevens)
    2. Eucalyptus
    3. New Order T-Shirt
    4. This Isn’t Helping (feat. Phoebe Bridgers)
    5. Tropic Morning News
    6. Alien
    7. The Alcott (feat. Taylor Swift)
    8. Grease In Your Hair
    9. Ice Machines
    10. Your Mind Is Not Your Friend (feat. Phoebe Bridgers)
    11. Send For Me

    The National su bend koji Hrvatska tako jako voli svojatati, do te mjere da bi mi to vjerojatno išlo na živce da i sama nisam prisustvovala nekim od njihovih toliko prepričavanih koncerata u nas. Nisam bila jedna od onih 80 koji su već 2004. u KSET-u za 45 kuna prvi skužili koliko su oni dobar bend i pokrenuli jedan poprilično čudan, nesvakidašnji hype – moguće je da su The National jedini aktualni bend za kojeg ste saznali od nekog oduševljenog prijatelja, a ne preko svemogućeg Interneta. No, bila sam na dva njihova hrvatska koncerta u godinama koje su zasigurno predstavljale neke od vrhunaca njihove karijere, i posebno mi je onaj u Boćarskom domu 2010. ostao u trajnom pamćenju kao koncert kojeg nijedan ni prije ni poslije nije uspio nadmašiti atmosferom koja je bila nabijena tolikim fanatizmom, obožavanjem i strašću od strane naše publike. Čak i ako eliminiramo one koji su tamo bili samo zbog hypea, i dalje ostaje ogroman broj onih koji su tamo bili jer su već preko ušiju bili zaljubljeni u njihovu glazbu, toliki da su čak i oni u zadnjim, baš zadnjim redovima znali sve napamet i uporno skakutali da bi vidjeli bar dio stagea preko sve te silne mase ljudi u tako malom prostoru. Kad bih imala vremenski stroj, sigurna sam da bih ga zlouporabljala vraćajući se u neke trenutke tog koncerta, a u godinama koje su uslijedile ta se zaljubljenost pretvorila u trajnu, čak i dublju ljubav.

    the national
    The National, foto: Josh Goleman

    Zbog svega toga bilo mi je strašno čudno čitati sve te napise o njihovom novom, devetom po redu studijskom albumu “First Two Pages Of Frankenstein” kojeg su mnogi opisali kao nekakav comeback The Nationala, budući da nikad nisam imala osjećaj da su negdje otišli. Također, njihova dva prošla albuma “Sleep Well Beast” i “I Am Easy To Find” samo bi gluh čovjek mogao opisati kao bilo kakvu stagnaciju benda, budući da su, prvi svojim mrakom i elektronikom, a drugi potpunim otvaranjem prema suradnji s gostujućim glazbenicama i uvođenjem ženske perspektive, predstavljali vjerojatno najrizičnije i najeksperimentalnije albume njihove karijere.

    Muziku podržava

    No, intervjui koji su pratili album pokazali su da to zaista jest njihov comeback, ali u potpuno drugom smislu. Iako poznat po svojim neurotičnim tekstovima, Berninger je u toj kratkoj pauzi zaista doživio period prave depresije, tolike da ga je godinu dana ostavila u potpunoj spisateljskoj blokadi i ozbiljno prijetila da nezgodno stavi točku na i ovog benda. Po njegovim riječima, ono što ga je vratilo natrag bili su ljubav prema i od benda i supruge, kao i sama glazba, dok su se ostavljanje vina i trave, antidepresivi i terapija pokazali puno manje učinkovitim za njega. Dok je prije možda nesvjesno držao prst na pulsu generacije opterećene dezorijentiranošću, besmislom i anksioznošću takozvanog modernog života, ovoga puta dolazi s novim vlastitim neugodnim iskustvom – prve dvije stranice “Frankensteina” Mary Shelley s opisima zaleđenih krajolika i potrage za unutarnjim mirom bile su zaista prva inspirativna iskra koja je označila početak kraja mračnog perioda za njega, a naravno da se ovdje nije ustručavao o svemu tome iskreno pisati, kao ni toliko puta ranije.

    Dok Berninger u gotovo svaku pjesmu ovdje ugrađuje djeliće novih iskustava, bend je kroz sve ove godine jednostavno postao gotovo savršen u onome što radi – The National imaju toliko specifičnu, toliko fino razrađenu zvučnu estetiku da ih ne možete zamijeniti ni s kojim drugim bendom, posebno negdje od “Alligatora” nadalje, kad su kolektivno pronašli tu slatku točku između americane, indie folka, post-punka, suptilne elektronike i orkestracija baroque popa koja je samo njima svojstvena i koja im daje toliko prostora za egzistenciju. U tom pogledu, “First Two Pages Of Frankenstein” stavlja kočnice na neke ekstremnije ideje i vraća ih u sigurniji prostor u kojem zaista najbolje funkcioniraju, a ja osobno ne vjerujem da se ikada mogu zasititi pjesama tolike kvalitete, čak i kad možda ne predstavljaju neki veći iskorak u smislu novih zvukova.

    S “I Am Easy To Find” povukli su kolaboratorski duh, iako ovoga puta u puno suptilnijoj varijanti, pa će gostujuća velika indie imena poput Sufjana Stevensa i Phoebe Bridgers ovoga puta samo zagladiti neke rubove, a Taylor Swift će vratiti uslugu Dessnerima za “folklore” i “evermore” koji bez njih ne bi postojali, ali će, naravno, da ne bi bilo kakve frke, u svojoj pjesmi dobiti puno zapaženiju ulogu.

    Doprinosi gostiju sa strane, čak Top 5 pjesama s ovog albuma samo su njihove, 5 ljepotica od kojih je svaka instant klasik za The National – iako su “Once Upon A Poolside” sa Sufjan Stevensom, te “This Isn’t Helping” i “Your Mind Is Not Your Friend” s Phoebe Bridgers prekrasne, iskrene balade koje možda najviše reflektiraju Berningerovu patnju i najviše se dotiču razorne moći depresije, “Eucalyptus”, “New Order T-Shirt”, “Tropic Morning News”, “Grease in Your Hair” i “Send For Me” reflektiraju onu najbolju stranu The Nationala, u kojoj i bend i Berninger pronalaze gorko-slatku ravnotežu između melankolije i ushićenja, patnje i ljubavi, straha i strasti, sjećanja i sadašnjosti, neuroze i spokoja, svih tih suprotnosti koje tako dobro spajaju u svojim skicama iz svakodnevnog života, a koje svojom humanošću uvijek bacaju svijetlo čak i na tamnije nijanse stvarnosti.

    Kao singl koji je najavio album, “Tropic Morning News” vodi pregovaranje o statusu veze i priznanja dugo zatomljenih osjećaja u nove visine na valu nezaustavljivog beata i gitarskog groovea, sa sjajnom jezičnom novotvorevinom koju je Berninger posudio od supruge Carin Besser, nevidljive šeste članice benda, s kojom na tekstovima surađuje još od “Boxera”, a koja ovdje ironično zamjenjuje doomscrolling od kojeg svi patimo. Kako to uspijevaju riješiti među sobom bit će vam još fascinantnije i nejasnije nakon intimnih detalja u fiktivnom prekidu iz sjetne “Eucalyptus”, koja pokušava razriješiti apsurd podjele nekad zajedničke imovine, uspomena, trenutaka, bendova, svega – “It woudn’t be fair/It’d be so alone without you there”, reći će ovdje Berninger, prepuštajući drugoj strani baš sve i dižući glas u one njegove hrapave, nervozne, poluzatomljene eksplozije. Najprije umjetnost, a onda razgovor, te direktan pogled u ono čega se bojiš, kaže Berninger u svojoj recepturi za zdrave međuljudske odnose.

    “New Order T-Shirt”, kao većim dijelom akustična i orkestrirana, pitoma, nježna protuteža donosi sličice sretnih uspomena koje samo Berninger može pretvoriti u riječi: “I carry them with me like drugs in a pocket” čini se kao još jedno čitanje naših privatnih misli, a postoji li uopće bolji način da vas netko pamti nego u New Order majici, s mačkom i čašom piva u rukama? No, tek u “Grease In Your Hair” će se cijeli bend raspištoljiti, na tragu “Graceless” ili “Bloodbuzz Ohio”, u kojima postaju pomalo nekoherentni, od rafalnog potpisnog bubnjanja Bryana Davendorfa, preko sjajnih riffova braće Dessner, do veličanstvenih čela i violina London Contemporary Orchestra kojeg The National koriste na ovome albumu, i nezaobilazno, dodira genija od strane Berningera koji ovdje manifestira neku nepoznatu pozitivnu promjenu: “We’re in the middle of some kind of cosmic rearrangement”, gotovo se dere u neobjašnjivo ekstatičnoj himni kakvu samo onu mogu napraviti, i u tim su trenucima zasigurno najbolji bend na svijetu.

    Za kraj, Berninger kaže da je tu namjerno postavio možda najnježniju, najmekšu ljubavnu pjesmu koju je ikad napisao, o onoj baš bezuvjetnoj, ultimativnoj ljubavi, kakve ne piše tako često, a “Send For Me” bi možda baš i mogla biti ta, dok vas, zatvarajući album, snene klavirske note i minijature orkestra uljuljkuju u nove slojeve nade za, gotovo doslovno, terapiju u formi pjesme.

    Kad smo kod terapije, možda je čak i suvišno napomenuti da se “First Two Pages Of Frankenstein” na kraju čini vrlo ljekovitim, kako za samog Berningera, tako i za sve fanove The Nationala, zahtijevajući od vas suočavanje sa samim sobom za kakvo ste možda spremni samo u svoja četiri zida, ostavljajući bend da artikulira ono što se sami možda ne usuđujete. Činjenica da su The National to još uvijek u stanju nakon toliko godina gotovo preuzima primat nad svim drugim što se ovdje događa, čak i nad nekim možda nešto manje upečatljivim trenucima. Taylor Swift namjerno nisam spominjala, kao ni to koliko je njezina sveprisutnost u posljednje vrijeme sve iritantnija, čak i u tako lijepoj pjesmi kao što je “The Alcott”, no, ako će to The Nationalu dovesti još publike, čak sam ok i s tim, iako oni spadaju u sasvim, sasvim drugu, posebnu kategoriju. Samo da ne postanu preveliki za Zagreb, čekamo ih tu.

    Muziku podržava