Slowdive “everything is alive”: skromni povratak toplog shoegazea

Vratili su se!

Ovom jednostavnom, generičkom frazom mogu započetu recenziju Slowdivea, malih bogova u svijetu shoegazea te stvaratelja himni svih onih, koji se na ovaj ili onaj način nisu osjećali prihvaćeno. Indie pop začinjen psihodelijom svega onoga što gitara i par elektroničkih komponenti može postići zvuk je, u kojem je Slowdive prije, i poslije svojeg kraja našao svoj dom.

Nakon šestogodišnjeg djelovanja između 1989. i 1995. godine te objave jednog od svetopisamskih shoegazea, „Souvlaki“, bend je izbivao skoro dvadeset godina. Svoj istoimeni album „Slowdive“, izdao je 2017. godine, a šest godina nakon njega vratio se je novim albumom, „everything is alive“.

Već na uvodnim taktovima albuma jasno je da nisu odstupili od mučne, no estetski lijepe melankolije koju su stvarali 30 godina. Uvodna „shanty“ prošarana je ambijentalnim synthovima te ponavljajućim dionicama na gitari s tekstovima koje mogu razumjeti samo oni. Istu praksu nastavlja i „prayer remembered“, koja s efektom chorusa na basu podsjeća na „Distintegration“ fazu The Curea. Istim, synthom pojačanim izričajem Slowdive nastavlja, posebice u drugoj polovici albuma („skin in the game“, „chained to a cloud“).

Prekrasno je vidjeti koliko energije i inspiracije teče kroz bend. Neke stvari s albuma jednostavno zvuče pravilno, mada slijede iste, konvencionalne akorde i već viđene tehnike („alife“). Album svakako igra na ambijent, koji se tijekom albuma prelijeva relativno dobro. Dobro, možda na nekoliko trenutaka ta ambijentalnost niti nije toliko zanimljiva; „andalucia plays“ kompozicija je koja traje više od 6 i pol minuta, ali u njoj se ne događa nešto naročito posebno.

Međutim, izlučimo li „andalucia plays“ iz jednadžbe, cijeli album centrira se između prilično dobrih riffova. „kisses“, također i jedan od singlova benda ima prilično solidne riffove. U biti, riffove toliko solidne da s njima zvuči barem 25 godina mlađe. Neodoljivo je usporediti ambijent „kisses“ (pa čak i tonalitet) sa Still Cornersima, odnosno britanskim dream pop duom koji zvuče kao šećerna vata, ako bi ona imala auditivna svojstva.

Oni koji su već po prilici slušali Slowdive, sjetit će se gotovo orkestralne „Sleep“, zapravo obrade opskurnog engleskog benda Eternal iz 1990. godine. Album „everything is alive“ možda neće imati takve prodorne pjesme. Niti neće napraviti društvenu kritiku ičega, niti biti opičen kao njihova shoegaze braća po oružju, My Bloody Valentine. U biti, na mahove neće niti biti shoegaze; divljanje na gitari, karakteristično za žanr, prisutno je samo na par trenutaka na albumu. I oni su vješto produkcijsko skriveni. Primjerice, tremolo trzanje gitare u „chained to a cloud“ niti se ne opazi u svim tim zidurinama reverba koje je bend postavio preko sebe.

Dakle, „everything is alive“ neće izmisliti shoegaze na novo, ali se zato u albumu itekako da uživati. Ovo nije morbidno depresivan album, niti u njemu treba tražiti četrnaesti razlog zašto. Ovo je album kojeg se svakako pušta kraj grobova pokraj ceste, kod odlaska u dućan, u vrijeme kad je sunčanih dana manje nego u zabačenim dijelovima Norveške. Da ne kažem, svakako za ovu natprosječno toplu i opasno šuntavu jesen.