Primavera završila sa suviše kulerskim Arctic Monkeys

    1489

    E, sad… Možda je sve samo iz razloga ulizivanja domaćoj publici, ali ipak sam dojma da ima mnogo i iskrenosti u rečenici koju su ponavljali mnogi izvođači tijekom festivala “Primavera nam je najbolji/najdraži festival (u Europi)”. Nije baš slučajno da to ponavlja toliko bendova. Ako se mene pita, da, Primavera ima ono nešto što ga može staviti na sam vrh.

    S jučerašnjim danom je završio glavni dio programa u Forumu, pa se još jednom može zaključiti da je festival uspješno priveden svojem kraju. Kako je u četvrtak izgledalo da ima malo ljudi (u odnosu na prethodnu godinu), tako su preostala dva dana bila odlično popunjena i osjetio se taj ‘moving’ 60-ak tisuća zadovoljnih ljudi na jednom ograničenom prostoru. Danas se još održavaju koncerti po gradu, pa se može probati uloviti poneki izvođač koji je ranije promašen zbog preklapanja.

    Peter Perrett, foto: Siniša Miklaužić

    Nakon ludog ritma proteklih dana, jasno je da noge već poprilično bole, pa ih je trebalo malo štedjeti. Iz tog razloga sam manje šetao, a dužina nastupa koje sam gledao je bila duža. No, čak i da noge ne bole, vjerojatno bi bilo tako i zbog niza bendova koji su mi jednostavno bili fantastični.

    Muziku podržava

    Na završni dan sam uletio nešto poslije 18h da ulovim Petera Perretta. Peter je iskusni glazbenik, prema izgledu se jasno vidi da je prošao već mnogo toga, a glazba koju svira je jedan vrlo dobar indie rock kojeg bi se dalo slušati u bilo kojem trenutku. Bilo je tu pjesama o ljubavi, pa još malo o ljubavi, pa još malo… Stari se pokazao kao pravi romantik.

    Nakon takvog uvoda, krenula je šetnja do Manga da se konačno vidi Car Seat Headrest. Njegov iznenadni uspjeh me malo iznenadio, ali nakon nastupa uživo, potpuno mi je jasno kako je do toga došlo. To je ekipa mladaca predvođenih alfa i omegom Willom Toledom koji se zabavljaju svirajući nabrijani indie rock s vrlo strukturiranim melodijama. Ipak je u cijeloj priči Will sa svojom pojavom glavna faca jer je došao na stage kao da se malo prije probudio, skoro kao u nekoj pidžami, ali to ga nije nimalo spriječilo da razvale popodnevni dio programa pod vrelim suncem Barcelone.

    Lift To Experience, foto: Siniša Miklaužić

    Josh T. Pearson je dan ranije svirao na hiddenu, a subota je bila namijenjena za njegov bend iz ’90-ih Lift To Experience. Primavera uvijek želi imati neke ekskluzivne povratnike, mamce za nešto stariju publiku, pa su u toj kategoriji upravo bili Lift To Experience i Belly koji su uslijedili odmah nakon njih na hiddenu.

    Lift To Experience… Ne znam kako opisati njihovu moć koju su pružili svojim nastupom… 15-ak godina nisu svirali zajedno, a sada, kad su se konačno vratili, djeluju suvereno i moćno. To je prvenstveno mješavina post rocka i shoegazea, ali s uključenim i mnogim drugim elementima, od indie rocka do progresije. Jednom kada su krenuli, počelo je sve tutnjati i tako je bilo cijelih sat vremena. Ako je meni ovo bilo odlično, kako je tek bilo dijelu publike koja od ’90-ih čeka pogledati njihov nastup uživo.

    Belly, foto: Siniša Miklaužić

    Nostalgija se mogla nastaviti preko puta na hiddenu s Bellyjem. Belly su postojali u prvoj polovici ’90-ih, prije godinu-dvije se vratili, da bi prije mjesec dana izdali i novi, treći po redu album “Dove”. Gledajući ih, nekako sam bio dojma da je to ekipa najboljih prijatelja koja se sa smiješkom bodri, zajebavaju se i baš uživaju u onome što rade. Basistica je radila poze kao da je u nekom glam rock bendu, ali centralna figura je ipak legendarna Tanya Donelly (Throwing Muses, The Breeders).

    Pola sata Bellyja, pola sata Ariel Pinka, takav je bio plan jer su počeli i završili u isto vrijeme. Moram priznati da mi Ariel spada u pomalo neshvatljive glazbenike. Razlog tome jest njegova glazba koja djeluje vrlo retro i po ničemu posebna. OK, scenski nastup mu je zanimljiv, ima svojeg duplića koji mu pomaže pjevati, ali od svega viđenog zadnjeg dana, ovaj nastup mi je bio najslabiji.

    Slowdive, foto: Siniša Miklaužić

    Početkom ožujka sam ih imao priliku vidjeti u Bologni u klubu, a jučer mi je bila relativno brza repriza Slowdivea, ali nimalo ne žalim za tim. Kad Slowdive krene, sve drugo jednostavno staje, i to je sigurno neka magija. Ako ponekad mislim da rijetki bendovi mogu svirati odlično i u klubovima i na velikim pozornicama, dobijem ovakvu pljusku, jer je Slowdive djelovao još i bolje nego prije 3 mjeseca. Za razliku od drugih ‘nostalgičnih’ bendova iz 90-ih, Slowdive je prošle godine izdao izvrstan novi album koji je odlično prošao i kod mlađe publike, pa ne čudi ogromna gužva na njihovom nastupu. Rachel je prošla mnogo toga u životu, ali tijekom koncerata ne skida zarazni osmjeh s lica. Neil izgleda kao mrgud zadubljen u svoj posao, dok im ostatak benda pruža izvrsnu potporu. Kada zajedno počnu svirati, odvedu nas na neko drugo mjesto, toliko čarobno, toliko neopisivo… Kombinacijom novih i starih pjesama, pružili su još jedan nezaboravni nastup.

    Nakon takvog niza odličnih koncerata, Grizzly Bear su mi se činili kao proračunati indie rockeri kojima je poigravanje sa svjetlom najvažnija stvar na svijetu. Naravno, šalim se, ali istina je da mi nisu bili toliko upečatljivi kao ono što im je prethodilo. Vrlo uigrani, pružili su dobar show kojeg su mnogi iskoristili za skraćivanje vremena do Arctic Monkeysa.

    Grizzly Bear, foto: Siniša Miklaužić

    Već par godina me fascinira uspjeh Lorde. Imala je jedan hit, po mojem mišljenju oba albuma joj nisu nešto, a ipak je uspjela doći do statusa zvijezde koja dobiva odlične slotove na najvećim festivalima. Gledao sam zadnjih 30-40 minuta njenog nastupa i opet mi stoji upitnik nad glavom… Zašto? To je djevojka koja skače po bini u haljinici na minimalističke melodije uz poneku poruku za snažne cure. Ljubav očito boli, pa se nadam da će Lorde i preboljeti, prije ili kasnije.

    “Tranquility Base Hotel & Casino” je najveće iznenađenje, što se tiče albuma u ovoj godini. Mnogi su ostali frapirani zvukom novih Majmuna, ali to ih ne bi trebalo previše čuditi jer se oni mijenjaju sa svakim albumom. Najveće pitanje je moglo glasiti – kako će sve to zvučati uživo…

    Arctic Monkeys, foto: Siniša Miklaužić

    Arctic Monkeys su svoj nastup otvorili s “Four Out of Five” i tu se već jasno dalo vidjeti da su s novim, laganijim pjesmama dobili taj kulerski šmek. Odmah su presjekli s dva brutalna rana singla “Brianstorm” i “I Bet You Look Good on the Dancefloor”, pa se činilo da bi ovo mogao biti pravi spektakl. Ipak, nastavili su s laganijim pjesmama, setlista je skroz bila bazirana na njima, bilo da su s posljednjeg ili s prijašnjih albuma. To je jedno vrijeme djelovalo jako fantastično, ali onda se počeo događati isti moment kao i na albumu – sve je počelo previše nalikovati jedno na drugo. Šteta da nisu još koji put presjekli nekom žestokom pjesmom kao na samom početku, jer bi njihov nastup na taj način dobio toliko potrebnu dinamiku. Regularni dio su završili s „Do I Wanna Know?“, što je za mene značilo da je vrijeme za krenuti dalje, a potom je uslijedio bis. Generalno, pjesme uživo zvuče bolje nego onako zajedno na posljednjem albumu, ali treba uklopiti još neku žešću stvar u setlistu da bi to bilo to.

    Razlog odlaska s AM bio je Deerhunter kojeg sam htio uloviti što je dulje moguće. Bio je to dobar potez, jer su uživo jako dobri, pa mogu reći da sam zadovoljan s onime što su priuštili, za razliku od Beach House koji su djelovali kao uspavanka kojoj vokali često ispadaju iz tonaliteta (barem je tako bilo na početku jer je zvuk često ‘odlazio’). Njihov sanjivi zvuk je mnoge uspavao, pa ih je većina ljudi slušala sjedeći.

    Iako su Beach House djelovali kao idealni bend pred spavanje, odlučio sam još skoknuti pogledati Public Service Broadcasting, s obzirom da su mnogi pričali o njihovim odličnim show-ovima proteklih sezona kod nas. Dečki su imali ogromnih problema s opremom, sve je kasnilo desetak minuta, ali jednom kad krene, dobijemo dozu specifične glazbe koja kao da je ispala s nekog retro soundtracka. Zaigrani i veseli, dali su snage mojim nogama da odlepršaju prema sobi i zasluženom spavanju nakon još jednog dana Primavere.

    Public Service Broadcasting, foto: Siniša Miklaužić

    I što na kraju reći, osim toga da se složim s izvođačima. Primavera jest jedan posebni festival u kojem se najviše truda ulaže na line-up koji uvijek izbaci pregršt odličnih nastupa. Možda je prvi dan bio nešto slabije posjećen, ali ostatak je pokazao da je to i dalje jedan od najpopularnijih festivala u Europi. Funkcionira savršeno na 15 aktivnih stageva, a ako uzmemo i one koncerte u gradu prije i poslije festa, stvarno se s lakoćom može zaključiti da Barcelona s Primavera Soundom živi tjedan dana punom parom.

    Što se mene tiče, dobio sam ono što sam htio. Sve relevantno u ovom trenutku + par nostalgija koje su stvarno bile odlične. Generalno, bendovi uvijek predstavljaju friške albume (iz aktualne ili prethodne godine), pa umjesto da lovim bend po bend u našoj okolici (budući da sve manje aktualnih stranaca dolazi do nas), najbolje je sjesti u avion i vidjeti sve na jednom mjestu.

    Arctic Monkeys, foto: Siniša Miklaužić

    Magiju su mi priuštili Spiritualized i Slowdive, odličnu indie pop zabavu Belle & Sebastian, mistiku Anna Von Hausswolff, melodičnost Father John Misty, brutalu Ty Segall And The Freedom Band, mladenačku zanesenost Car Seat Headrest, post-rockersko uništavanje Lift To Experience, a jedno je ime ipak ostalo iznad svih… To su Idlesi s najluđim i najboljim nastupom na ovogodišnjem festu, iako su svirali na ‘tamo nekom malom stageu’…

    Pitanje dana: vidimo li se i sljedeće godine? Sigurno!

    42 Shares
    Muziku podržava