Arctic Monkeys “The Car” recenzija: “Tranquility Base Hotel & Casino”, drugi dio

Svatko tko je malo pomnije pratio karijeru Arctic Monkeysa, mogao je uočiti jasni uzorak mijenjanja zvuka iz albuma u album. To je ono što najviše cijenim kod njih, želju za ne ponavljanjem iste formule, a paralelno s time su napravili i pregršt hitova, pa ne čudi da su već godinama jedne od najvećih rock zvijezdi.

Posljednji album “Tranquility Base Hotel & Casino” bio je njihov najveći zaokret u karijeri, prema nekom kulerskom old-school zvuku gdje je ambijent važniji od bilo čega drugog. Ako ste voljeli “Tranquility Base Hotel & Casino” tada će vam novi “The Car” biti još bolji, ali ako niste zavoljeli taj album, tada ćete gotovo sigurno precrtati AM iz svih računica jer dva put je jednostavno previše.

Da budem maksimalno iskren, ja imam nekoliko velikih problema s tim zvukom. Nemam ništa protiv orkestralnog i rock minimalizma, ali u ovakvim aranžmanima sve zvuči kao da su se izgubile duše pjesama. Turner je jedan od najjačih autora svoje generacije, to je i jasno dokazao cijelim nizom svojih radova, ali ovako djeluje kao da puca na publiku atmosferičnošću jedne Lane Del Rey, dok indie i rock potpuno ostavlja po strani. I u tome uopće ne vidim problem, nego je problem u tome da ovim pjesmama treba previše vremena da zažive, za što danas u brzom načinu življenja možda ostane i premalo vremena jer ćemo se sigurno prebaciti na nešto što nam brže sjeda u uho.

Još veći problem vidim u tim laganim atmosferama pjesama, što najbolje dolazi do izražaja u koncertnim nastupima gdje su novi aranžmani starih pjesama pomalo usuglašeni s tim novim stvarima, pa sve djeluje odsvirano sporije i s mnogo manje ekspresija. Tako sam barem doživio njihova dva koncerta tijekom turneje za “Tranquility Base Hotel & Casino” (Primavera i Sziget), pa sam ovogodišnju Arenu elegantno preskočio jer se nisam želio ponovno mučiti.

Ako tražimo sličnosti između tih sedam albuma, onda su svakako “Tranquility Base Hotel & Casino” i “The Car” najsličniji, odnosno, mogli bi reći da je “The Car” možda i nastao na istom sessionu, ali ipak to ne bi bila istina. “The Car” se radio godinama, počeci su bili već odmah nakon promotivne turneje za prethodnika, da bi pandemija sve to dodatno usporila. Ipak, u ljeto 2021. ponovno su se okupili i počeli ozbiljnije raditi na albumu koji je u početku bio zamišljen kao povratak ka gitarama, ali se zvuk pomalo mijenjao u sve ležernije tonove.

Nekako sam osjećaja da su za ta dva posljednja albuma kriva višegodišnja druženja sa sugrađaninom Richardom Hawleyjem, pa da je to svojevrsni hommeage njemu i zvuku kojeg je on ispromovirao kao šefildski. Njihova ljubav traje od najranijih dana Arctic Monkeysa, snimali su zajedno u više navrata, pa taj odmak od bučnih gitara zvuči i više nego logično.

Bilo kako bilo, na albumu postoji nekoliko predivnih stvari, a u prvom redu tu bih istakno već postojeći singl “I Ain’t Quite Where I Think I Am” kao najjaču stvar albuma. Uz nju, sigurno ima još nekoliko stvari koje bi se mogle svidjeti širokoj masi publike, ali puna minutaža albuma ipak djeluje previše minimalistički i zatvoreno da bi me držalo ‘budnim’ cijelo vrijeme.

Kaleidoskopski uvod u “There’d Better Be a Mirrorball” pokazuje da bi ovakva muzika lako mogla biti podloga za neki ljubavni film čija se radnja odvija na Azurnoj obali. Klavir i orkestracije su u većini pjesama vrlo dobro posloženi, ali ipak nedostaje više energije u mnogim pjesmama da ih izdigne iz tek puke ugodne pozadinske glazbe koja vam svira i nimalo vas ne ometa u radu.

Ta lagana psihodelija, orkestralni pop rock, u nekim trenucima i soul, zanimljiva je formula koju treba naučiti voljeti. Iskreno, ako se mene pita, Paolo Nutini se na tom teritoriju osjeća mnogo sigurnije, a samim time i uvjerljivije, pa ako bih trebao birati između njegovog albuma i ovog, svakako bih izabrao “Last Night In The Bittersweet”, što ne znači da se ne može uživati i s albumom “The Car”.