Muzički žrvanj: Seciranje Arctic Monkeysa – Jesu li toliko loši?

Pet godina nakon komercijalno uspješnog “AM”, koji je u prvom tjednu prodan u više od 150 tisuća primjeraka, sheffieldska četvorka je bez ijednog singla koji bi najavio njihovo najnovije studijsko izdanje predstavila “Tranquility Base Hotel & Casino“, njihov prvi konceptualan album i tematski najkompleksniji uradak, dokaz da su odavno prošli dani kad je Alex Turner preko post-punk gitarskih riffova pjevao o agresivnim izbacivačima u klubovima i pijanim telefonskim razgovorima. 

Album otvara opuštajuća “Star Treatment”, koja je, kao i ostatak albuma, inspirirana sci-fi tematikom. “I just wanted to be one of the Strokes“, rečenica je kojom započinje ovaj soundtrack za neo-noir film. Iako tekst pjesme na prvo slušanje djeluje pomalo nekoherentno, zapravo je posve primjerena najava onog što slijedi na nadolazećim pjesmama, pa se tako pojavljuju reference na distopijski roman “1984” i sci-fi klasika “Blade Runner”. Alex na ovoj pjesmi spominje teme kao što su prolaznost vremena, glazbeni utjecaji i način na koji se javnost odnosi prema poznatim umjetnicima. Instrumentalno ova pjesma ne zvuči kao ništa što su Arctic Monkeys napravili na prethodnim albumima; mračne i downtempo gitarske i bass dionice na ovom uratku zamijenili su klavir i orgulje inspirirani jazz i soul glazbom. Alex vokalno poprilično igra na sigurno, ostaje u svojoj komfort zoni i ne odstupa od vokalnih melodija koje su za njega tipične. U istoj je maniri izvedena “One Point Perspective”, koja u svojem nazivu skriva posvetu filmu “2001: Odiseja u svemiru” i redatelju Stanleyju Kubricku. 

Već je na trećoj pjesmi, “American Sports”, jasno da je Alex na ovom albumu napustio ulogu zavodnika u kožnoj jakni s previše gela u kosi i postao glavni lik nekog distopijskog romana –  “So when you gaze at planet Earth from outer space/Does it wipe that stupid look off of your face?/My virtual reality mask is stuck on Parliament Brawl”. Sama pjesma zvuči poprilično hladno i zapravo je kritika modernog čovjeka čiji je opstanak, bar kako to bend prikazuje, neizvjestan – “I lost the money, lost the keys/But I’m still handcuffed to the briefcase”. “Golden trunks” jedan je od najeksperimentalnijih, ali i meni najslabijih trenutaka na albumu, instrumentalno i vokalno. Glavna gitarska dionica koja se u pjesmi pojavljuje zvuči mi kao nešto što bi se našlo kao glazbena pozadina u nekakvom slasher horor filmu iz 90-ih. 

“Four Out Of Five”, u kojoj je riječ o očekivanjima glazbenih kritičara i publike,  instrumentalno je možda jedini trenutak koji se pamti već nakon prvog slušanja. Zanimljivo je da je Alex nedavno naglasio kako nije bilo šanse da bend pokuša ponoviti zvuk zastupljen na albumu ‘”AM” zato jer, kad bi se to i dogodilo, ne bi bili u mogućnosti dovršiti niti jednu pjesmu. Slučajno ili ne, “Four Out Of Five” do određenog trenutka doista zvuči kao nešto što se moglo naći na njihovom prethodnom studijskom izdanju, da bi nakon nešto više od dvije minute došlo do potpunog zaokreta u aranžmanu koji se od tog trenutka u potpunosti uklapa u instrumentalan dio ‘njihovog novog albuma. Ostatak pjesama uglavnom prati istu formulu kao na spomenutim pjesmama – vokal je tek na trenutke ekspresivan, instrumentalno prevladavaju klavijature, bubanj je minimalistički i gitare suptilno gurnute u pozadinu. Ono što me se možda najviše dojmilo na albumu su odlične bas dionice, kao što je slučaj u pjesmama “Tranquility Base Hotel + Casino” i “Science Fiction”. 

Sudeći po reakcijama, niti jedan od njihovih prethodnih albuma nije toliko podijelio mišljenja kritike i fanova kao ovaj. Jedno je sigurno – malo tko je očekivao da će bend odlučiti skoro u potpunosti zanemariti formulu koja je na predzadnjem albumu donijela hitove poput “Do I Wanna Know?'” “I Wanna Be Yours” i “Why’d You Only Call Me When You’re High?”. Možda je to znak da smo zaboravili da je riječ o bendu koji je svakim novim uratkom svoju glazbu odveo u nepredvidljivom smjeru. “Tranquility Base Hotel & Casino” ne sadrži energične pjesme koje će rasplesati glazbene dvorane, no to ne znači da ga treba u potpunosti zanemariti.

Iako album ima trenutke u kojima vam se iznad glave može pojaviti nekoliko upitnika, primjerice na pjesmi “Tranquility Base Hotel + Casino” – “Pull me in close on a crisp eve, baby/Kiss me underneath the Moon’s side boob”, cjelokupan dojam nije razočaravajuć, upravo suprotno. Ukratko, riječ je o više nego solidnih 40 minuta glazbe prikladne za odmaranje na kišovito nedjeljno jutro. S obzirom da se radi o konceptualnom albumu, smatram da je bend donio ispravnu odluku kad je odlučio objaviti album bez ijednog singla, s obzirom da “Tranquility Base” treba promatrati kao cjelinu kako bi pjesme imale smisla. Možda se rizik kojeg su poduzeli neće komercijalno isplatiti, ali nakon ovakvog albuma možemo se pitati radi li se uopće o glazbenicima koji su ikad radili glazbu s ciljem da ugode očekivanjima publike. 

Gotovo sam siguran kako je Alex Turner, pri kraju ciklusa promocije tada aktualnog albuma “AM” stao i zapitao se: “Gdje dalje?” Zalizane kose u kožnjaku uz probuđeni mojo koji mu je simbolično podario Josh Homme, Turner i škvadra našli su se u jednom posve novom teritoriju, daleko od zvuka i slike rodnog im Sheffielda. U mnogim aspektima hvalevrijedan je to potez prelaska u nepoznato pogotovo kad se zovete Arctic Monkeys. Njihova glazba do tog je trenutka bila stabilna krava muzara i treba imati ‘čuku’ odbaciti ono po čemu te svi poznaju. “AM” je izvrsno prošao. Mnogi nisu vjerovali da dečki imaju kalibra, no upravo u inat takvima, album je uspio. Sporiji, odmjereniji tempo popraćen badass ispeglanim riffovima godinama je odjekivao pozornicama diljem svijeta, a i radijske postaje su prigrlile singlove u svoju rotaciju. Monkeysi su postali headlineri, ona masna slova na plakatima festivala. Hajmo nazad na početak. Opet smo u glavi Alexa Turnera i pitamo se “gdje sad?”

Pravac “Tranquility Based Hotel + Casino”. Pravac lounge pop glazba starinskih restorana, pravac retro SF filmografija. Ostanimo u SAD-u, ali napustimo zalogajnice uz Route 66, skoknimo do Vegasa, Tako nekako sve to zvuči na prvu. Drugačije. No, za razliku od prošlog make-overa gdje smo od prvog tjedna mogli osjetiti kako Monkeysi, svidjelo se to nekome ili ne, zvuče ispunjeno i moćno, prvi dojmovi ovog izdanja ostavljaju gorak okus ustima. Kao kava iz aparata na prazan želudac. Možda malo nespretna analogija, jer daleko od toga da je album grozan ili neslušljiv, no njegov zvuk miriše na kasino. I to automat klub najgore vrste. 11 pjesama za zaborav. 11 obroka kojih se ne sjećaš za pola sata. Možda je kolegica slušajući ovaj album ostala ravnodušna, no ja ne mogu. Zašto? Jer su jedan hrabar i opet hvalevrijedan potez odlaska u nepoznate vode razje*ali mlohavim stiskom ruke pri upoznavanju s novom okolinom. Novi album Arctic Monkeysa zvuči poput kataloga predivnog kanadskog sastava Timber Timbre, no bez duha. Šteta, moglo je biti izvrsno.

Na kraju krajeva, je li uopće bitno? Neki bendovi, bez obzira na stadij svoje karijere, bez obzira na to kada i kako izbace neki studijski uradak, imaju stabilnu i vjernu bazu fanova koji će bez problema suck it and see. Upravo se iz tog razloga nimalo ne bojim za “Tranquility Base Hotel + Casino.” Neki će reći kako sam zlobnik. “Da su ostali isti kao prije 10 godina, ne bi ti valjalo, promjene se radikalno, opet ne valja.” Upravo tako. Promijenili su se radikalno i ne valja. Naime, posebno je umijeće izgraditi određeni identitet samo kako bi ga odbacio i preuzeo posve novi, bez da izgubiš sebe u tranziciji. Svaka čast Monkeysima na trudu i volji da budu drugačiji, no ovakav pokušaj izgleda kao promjena asortimana u nekom od lanaca maloprodaje odjeće. “AM” je bila ona rokerska kolekcija lažne kože, dok najnoviji uradak komotno možemo smjestiti na vješalice bazičnog asortimana koji priliči propalim kockarima.