King Gizzard & The Lizard Wizard “PetroDragonic Apocalypse” – Povratak metalu

Recenzija albuma – King Gizzard & The Lizard Wizard “PetroDragonic Apocalypse”.

Gizzardi nastavljaju svoju suludu vožnju nizanjem albuma u nedogled. Novi album punog imena “PetroDragonic Apocalypse; or Dawn of Eternal Night: An Annihilation of Planet Earth and the Beginning of Merciless Damnation” ili jednostavno skraćeno “PetroDragonic Apocalypse” njihov je 24. album po redu i povratak (thrash) metal zvuku (s mnogo više progresivnih elemenata). Ukratko, sve što znamo o njima utkali su u još jedan vrlo dobar album koji djeluje bombastično i moćno, spreman razvaliti iznova sve svjetske pozornice.

Snimanje je proteklo slično kao i “Ice, Death, Planets, Lungs, Mushrooms and Lava”. Ušli su u studio s malo ili gotovo ništa prethodno složenih ideja, te jednostavno htjeli vidjeti kamo će ih to odvesti. Vjerojatno, jedini dio koji su znali bio je da žele da album ponovno zvuči metal jer dobar dio benda odrastao je na takvoj glazbi.

Tko očekuju novi “Infest the Rats’ Nest” ili, još bolje rečeno, njegov nastavak, mogao bi možda ostati začuđen jer ovdje nisu pjesme kratke i britke, jasnih refrena i himničnih melodija. Ovo je doslovno kombinacija ta dva albuma (“Ice, Death, Planets, Lungs, Mushrooms and Lava” i “Infest the Rats’ Nest”) u kojoj je metal baza dok je nadogradnja prepuna improvizacija koje ponekad traju u ‘nedogled’. To nimalo ne utječe na fluidnost pjesama i samog albuma jer to su jednostavno Gizzardi u jednom od svojih najboljih izdanja, a kad su takvi, tad im nema ravnih.

Najavni singl jednostavno je ubio. “Gila Monster” pjesma je koja bi mi vjerojatno ušla u top 10 njihovih stvari (ili bila jako blizu tog) jer ima sve karakteristike zbog kojih volim (a vjerojatno i mnogi drugi fanovi) ovaj bend. Izvrstan rif, odličan bubanj, uvrnute solaže, vokalna režanja, tutnjajući ritam, pjevni (i vrlo jednostavni) refren i whoooaaa… Generalno, takvi uzvici mi ide na jetra, ali kod ovog benda to je postao kao neki zaštitni znak koji se toliko odlično uklapa u gotovo svaku pjesmu da je to postalo neodoljivo. “Gila Monster” pjesma je koja baš gazi i gazi, a izgleda da je i u startu baš stvorena da bude najavni singl s obzirom na to da je sa svojih četiri i pol minute najkraća pjesma albuma (koliko god da je nevažna dužina pjesama kod ovog benda!).

Tu smo se već mogli uvjeriti da će album ponovno biti optočen temama koje se bendu i najčešće vrzmaju po glavi. Različita mitološka bića u zadatku spašavanja planeta kombinacija je mnogih dosadašnjih tekstualnih opservacija Stua i ekipe. Takvi tekstovi se odlično uklapaju u ovakvo metal okruženje, pa uopće ne treba čuditi zašto ovaj album ponovno lijepo klizi i rastura.

Drugi singl “Dragon”, koji je došao par tjedana nakon “Gila Monster”, te deset dana prije objave albuma, mnogo je kompleksnija i mračnija epopeja koja traje gotovo deset minuta. Tu se itekako više osjeća utjecaj skladanja u kojem su si sve dozvolili, te se u studiju prepustili osjećaju kako bi svaka pjesma mogla zvučati. Bez ikakvih kočnica i limita, ova pjesma se gradi i gradi, pa potom i nadograđuje u jednu vrlo moćnu cjelinu koja ponovno ističe neke od (sad već vrlo karakterističnih) simbola benda poput tuš bubnja, psihodelično-progresivnih elemenata i zaraznih gitarskih dionica koje kao da iznova posuđuju sami od sebe.

Ono što je ispred tih pjesama na albumu, ostavit ću da sami istražite jer ne bi bilo dobro da baš svaki put sve otkrijem (vjerujte samo savjetu – podjednako je dobro!), radije ću se fokusirati na posljednju “Flamethrower”. Kroz nju se jasno može vidjeti koliko je bend kroz godine izrastao u veliki i moćni sastav glazbenika i autora. Glazbeno gledajući, tu briljiraju. Bubanj (danas Cav zvuči jasnije i bolje nego iz vremena kad je bend imao dva bubnjara) i rifovi eksplodiraju svake sekunde, da bi se negdje u pola pjesme sve okrenulo u neki jam iz južnoameričkih džungli i prašuma kojeg su posjetili vanzemaljci.

Možda sam u krivu, ali tijekom ove sulude vožnje kroz njihovu diskografiju, jasno se može osjetiti koliko su oni napredovali kao glazbenici. Nekada je bilo važno otkriti neki novi žanr i udarati po njemu, dok danas svirački to djeluje mnogo bolje i uvjerljivije, da ne kažem zrelije. Istina, već je ostalo malo žanrova koje mogu ‘posjetiti’, pa zato imamo i ove situacije u kojima ih ‘ponavljaju’. Super je da ne žele napraviti isti album, već i dalje istražuju gdje su im granice. Mnogi drugi bendovi to ne žele, već se radije drže utabanih staza, ali zato Gizzardi i jesu tu gdje jesu, jer su svojim kreativnim ludilom pomaknuli sve moguće granice u modernoj diskografiji i poimanju glazbenog biznisa.

Za kraj, logično je da usporedim ‘srodnike’ “Infest the Rats’ Nest” i “PetroDragonic Apocalypse”. Iako “Infest the Rats’ Nest” ima dvije pjesme više, traje gotovo 15 minuta kraće. I to je to, to je najvažnija razlika. Na “Infest the Rats’ Nest” pjesme su kratke, kao rađene po formuli za radijski eter (kad bi radijski eter puštao trominutne thrash metal skladbe), jasnijih refrena i bombastičnijih melodija, dok je ovaj album njegova čista suprotnost. Izuzev “Gila Monster”, koja bi se lako mogla uklopiti na “Infest the Rats’ Nest”, ovdje refreni nisu toliko u prvom planu (iako ih redovito uspješno pogađaju), već se tu išlo na atmosferu i klasičnu ‘gizzardovsku improvizaciju’ s kojom su postigli da pjesme prebace na jedan viši level.

Jednostavno rečeno, bend je naučio što njihova publika voli, te je počeo i to isporučivati na najbolji mogući način.