King Gizzard & The Lizard Wizard: Kakva brija, kakav pogodak

Recenzija albuma King Gizzard & The Lizard Wizard: “Ice, Death, Planets, Lungs, Mushrooms and Lava”.

Prije dva mjeseca dobili smo duplu porciju Gizzarda, prvi koncert je bio solidan, a drugi spada među antologijske. Nešto prije toga, najavili su dodatna tri albuma do kraja godine, pa slobodno možemo reći da su ponovno izdominirali ovom godinom s ukupno pet albuma (kad narednih tjedana objave još preostala dva) te nizom vrhunskih koncerata koje je, nažalost, prekinula Stuova borba s Kronovom bolesti.

Album #21 je ono što se zapravo najavljivalo izvorno za album #20, ali se iz nekog razloga išlo na drugu priči s “Omnium Gatherum”, te jednostavno pokupilo sve otpatke od “Gumboot Soupa” naovamo uz par pjesama s novih jamova koji su nastali tijekom ili nakon lockdownova. Probao sam “Omnium Gatherum” slušati još nekoliko puta nakon te savršene šibenske večeri, ali moj dojam o tom albumu se nije nimalo promijenio jer i dalje ga smatram jednim od najgorih njihovih albuma, predugačkim s nizom groznih pjesama, kojega ne može spasiti niti savršena “The Dripping Tap”.

Upravo “The Dripping Tap” bila je mamac za ‘album s jamovima’, pa je prava šteta da je potrošena na bezveznom albumu jer da je ubačena ovdje, imali bi perfektni album Gizzarda u njihovoj slobodi izražavanja bez ikakvih granica. Da, ponovit ću, ovo je album u kojem je ekipa došla nakon dugo vremena u svoju garažu, opustila se i svirala u nedogled, pa je nakon toga Stu uzeo sve to i zapakirao u ovih 7 novih pjesama.

Osnovna ideja oko novog albuma je bila Stara Grčka i njihovih sedam skala. Tu ideju su jedino imali prije ulaska u studio, a nakon toga je svakom dozvoljeno da radi što god želi i na kojem instrumentu želi (navodno su se nakon izvjesnog vremena jamanja zamijenili na instrumentima i jednostavno krenuli ponovno jamati). Kad ti je to baza i imaš slobodu za bilo što, jasno je da takvi kreativci koji su u ovakvom bendu to znaju maksimalno iskoristiti.

Navikli smo od njih da znaju napraviti dugačku pjesmu, dosta njih u dosadašnjoj karijeri probija granicu od deset minuta, još više njih su blizu te brojke, pa ideja o samo sedam pjesama i 64 minuta materijala uopće ne djeluje suludo kada pričamo o King Gizzard & the Lizard Wizard. Realno gledajući, nešto slično smo dobili i u drugoj šibenskoj večeri u prvom dijelu koncerta…

Najkraća pjesma ima nešto manje od sedam minuta, a najduža skoro preko trinaest. Tu minutažu govorim čisto da pobliže pokušam objasniti ovaj ‘beskrajni’ jam. Kad mnogi bendovi jamaju u nedogled, to zna zvučati kao forsiranje, pa odlaze u neke nepovezane solaže, pa mnoge takve pjesme znaju zvučati naporno. Gizzardi su tome pristupili na sasvim drugačiji način, pa je osnovna melodijska tema uvijek prisutna u pjesmi, a zatim na nju nadovezuju sve što im padne na pamet, uključujući raznorazne instrumente koje do sad jesu i nisu još koristili.

Ukupni rezultat je i više nego psihodeličan s jasnim progresivnim elementima, ali totalno kulerski i u nekim trenucima izuzetno popičan. To se sve može osjetiti već i na prvoj izvrsnoj “Mycelium” koja možda ima i najjači singl potencijal, iako su do sada objavljene “Ice V” i “Iron Lung” koje imaju vrlo interesantne video uratke. Da ne otkrivam previše o albumu, samo ću reći da spomenuti singlovi izvrsno opisuju što se događa na albumu, pa ako ste spremni na vrlo tripoidno putovanje, stavite kacigu na glavu i poletite zajedno s njima.

Ovo je prvi takav album gdje su svi pridonijeli stvaralaštvu, odnosno da su jamali do besvijesti. Upravo zato se nekako i osjeća opuštenost kroz cijeli album, kao da su ga radili za svoj gušt prije svega, takvu atmosferu teško možeš ‘fejkati’. Da je ovdje “The Dripping Tap” koja po sessionu i pripada, bio bi to jedan od najboljih njihovih albuma jer albumu možda nedostaje neka takva rockerska brijačina da malo razdrma tu kulersku atmosferu. Ali i bez te pjesme, “Ice, Death, Planets, Lungs, Mushrooms and Lava” spada u vrh njihove diskografije!