U moru ljetnih festivala, već godinama škicam WOW, a ove godine se jednostavno poklopilo i odlučio sam da moram ići. Švedska je daleka i skupa, ali pažljivim budžetiranjem, okvir se složio.
Otkako su počeli objavljivati ovogodišnje izvođače, line-up mi se činio najzanimljivijim od svih festova koje pratim, a kad su najavili povratak The Soundtrack of Our Lives, jednih od mojih miljenika zadnjih 25 godina, odluka je pala, ako dobijem akreditaciju, idem, ako ne, jbg… I evo me tu s TSOOL, Gizzardima, Amyl and the Sniffers, Blurom, Viagra Boysima, Boygenius…
‘Ajmo riješiti faktografski dio. Ovo je 15. po redu Way Out West, a nalazi se u Göteborgu, u njegovom parku Slottsskogen. Ima 2 velika stagea (Flamingo i Azalea) koji su praktički jedan nasuprot drugoga i naizmjence izmjenjuju izvođače, veliki Linné šator i mali stage Höjden by Spotify neovisno o njima imaju svoj program, a postoji i elektronski dio nazvan Dungen kojeg nisam posjetio. Program je raznolik, cijeli spektar popularne glazbe, kako bi se reklo, ‘festival za sve’, a ja bih tome nadodao, ponajprije za Šveđane.
Kad preletimo line-up, jasno je da dobar dio drže švedski izvođači, a kako i ne bi kad je Švedska jedna od najjačih ‘izvoznika’ dobre glazbe. Dodatna zanimljivost jest da je glavni headliner festa (a pod time mislim na izvođača koji je dobio čast zatvoriti fest i imao 45 minuta duži slot od npr. Blura) lokalni momak Håkan Hellström (odokativno bih ga mogao usporediti kao da je švedski Gibonni) čime se samo pojačava dojam švedskog festivala rađenog za lokalno pučanstvo. Ponavljam, s obzirom da sam ljubitelj švedske glazbe, meni je to baš super leglo.
Festival traje 3 dana i 3 noći. Way Out West počne u četvrtak kada se vrata otvore u 14h, preostale dane u podne, a sve traje do ponoći. Tad se program seli u klubove po gradu, taj dio se zove Stay Out West. S obzirom da su klubovi ograničenog kapaciteta, kad se 30 do 40 tisuća ljudi uputi prema gradu, ne preostaje ti drugo nego da čekaš u redu i nadaš se da ćeš možda ipak ući i vidjeti nekog svog favorita… Moj favorit su ponajprije bili Kiwi Jr, ali vidjet ćemo se nekom drugom zgodom jer su počinjali točno u ponoć kad je Blur završavao, a do tog kluba treba nekih 20 minuta hoda (bez gužvi). Navodno, ukupno je bilo točno 100 glazbenih izvođača (nisam išao provjeravati službenu brojku), a ja sam uspio popratiti oko trećinu.
Osim glazbenog dijela, Way Out West ima cijeli niz popratnih sadržaja, a između ostalog tu je i jak filmski program. Ako je vjerovati po ekranima na festu, Way Out West je treći po veličini (!!!) filmski festival u toj državi. Uz to, fest ima isključivo vegetarijansku hranu, a veliki izbor je i veganske, pa cijeli taj njihov ‘mindset’ o održivom festivalu itekako ima smisla.
U dane prije festivala padala je poprilična kiša, pa sam pomislio, kud sam ja seljak u patikama se uputio na sjever u blato, sigurno ću opet dobiti upalu pluća (žena mi je prije polaska rekla ‘dobro se zabavi i nemoj dobiti upalu pluća’), ali… Svi bitni koridori i područja ispred bili su popločeni, sa svakim trenutkom ti prostori su se povećavali, tako da si stvarno morao biti baksuz da zaplivaš u vodi ili blatu.
Ovaj dio ću napisati, iako nije vidljiv mnogima, ali je itekako bitan za cijelu priču o ovom festivalu… Do sad sam bio u mnogim press centrima, neki su stvarno bazični gdje možeš eventualno dobiti vodu ili wi-fi, neki ponude i neko drugo piće… Way Out West se prema novinarima odnosi bolje nego na bilo kojem drugom festivalu koji sam pohodio (s akreditacijom). Razno voće, razni sokovi, razne grickalice, kave, voda, bomboni… Uz VIP tretman (VIP zone, prioritetni ulaz i slično…).
Ako treba podvući crtu, Way Out West je najorganiziraniji festival na kojem sam do sad bio. Jednostavno, sve teče po špagici (uvijek problematični punktovi s vodom su na svakom kutku, WC-a ima na stotine, restorana ogroman broj…), uđeš i jednostavno se prepustiš onome zašto si i došao, dobroj mjuzi! Jedini prigovor koji bi imao jest da su svi meniji kod barova i restorana bili isključivo na švedskom jeziku, ali mogu ponoviti jedino zaključak od kojeg prethdnog retka – ovo je prvenstveno švedski festival!
Dan 1 – četvrtak 10.8.
Dolazim do parka Slottsskogen 20-ak minuta nakon otvaranja vrata i vidim već gomilu ljudi pred ulazom kako ćaskaju i lagano idu prema samom ulazu. Uđem unutra, a kad ono, već vjerojatno deset tisuća ljudi, pa sam se zapitao kako bi bilo lijepo da smo i mi Hrvati festivalska publika i da dođemo na te ‘prve izvođače’ na domaćim festivalima… Ali to je tema za neku drugu diskusiju, sad je konačno vrijeme za glazbu i što sam uspio vidjeti.
Sara Parkman zvuči kao neki viking dark electro folk s povremenim vrištanjem, što je u nekim trenucima djelovalo zanimljivo, a u drugima naporno. Olivia Lobato je navodno švedska tiktok senzacija, a svira slatkasti dance pop i limunadice baladice na švedskom, simpatično, ali i ne nešto što bi me zadržalo neko duže vrijeme uz nju. Shygirl bih opisao kao neki moderni plesni r&b i okupila je dosta ljudi u šatoru, dok mi je prvo veće iznenađenje bio Jacob Banks koji me baš oduševio jer ga njegov odličan hrapav vokal vodi kroz blues, soul i rock na jedan vrlo retro način što mi je u tom trenutku baš leglo.
Sve je bilo spremno za deveti spoj s Gizzardi. Ja ‘napaljen’, a očito i oni jer su krenuli vatreno, mješavinom starih brijačkih hitova i novog metala. Ja u deliriju, mislim si, ovo je pravi festivalski nastup, točno tako to treba zvučati… Publika u deliriju, pjevaju, plešeju, deru se ‘Gila Gila Gila’… Pola sata čiste glazbene perfekcije… I onda ekipa promijeni gitare… Meni su super ove njihove psihodelične improvizacijske laganice, ali nakon pola sata totalne raspaljotke, taj dio djelovao je mlako, pa me nije uopće začudilo da je energija publike splasnula i da su ljudi krenuli zujati dalje po festu.
Ako tražimo bend koji je okupio najiskusniju ekipu ispred sebe, to su svakako bili Devo koji slave 50 godina postojanja. Bili su ok, malo sam sjeo i odmorio uz njih. Seinabo Sey je jedna vrlo simpatična i nasmiješena žena čiji nastup sam malo popratio, ali sam morao požuriti do malog stagea gdje su nastupale The Last Dinner Party. Zaključak, curke su sigurno velika stvar uskoro, baš su imale lijep i odmjeren indie rock nastup, a kako je publika već pjevala s njima mnoge pjesme, jasno je da će se o njima još mnogo pričati.
Potom sam svratio vidjeti još jednu veliku švedsku zvijezdu Tove Lo. Početak njenog nastupa je obilovao velikim problemima s mrežastim kombinezonom iz kojeg su joj izletavale grudi (kasnije se presvukla), a glazbeno gledajući, isporučila je dobru porciju dance-popa, rekao bih idealnu za ovakve festivalske nastupe, posebno jer je prati poprilično uigran bend. Sljedeći na redu su mi bili TV Girl, kalifornijski indie pop bend koji se poigrava sa starim melodijama na nove načine. Razultat je i više nego zabavan, te bih volio vidjeti ih još jednom, ali ovaj put u nekom klubu.
Za kraj dana izabrao sam novi susret s Caroline Polachek, te za nju stvarno nije teško zaključiti da iz godine u godinu samo raste i širi svoju publiku. Njezin plesni pop je tek nijansu indie usmjerenja, tako da mi njena glazba odgovara nešto više od Tove Lo, ali to su samo nijanse. Prilikom izlaska s festa, zastao sam da ‘čekiram’ Wizkida, te mogu reći da je napravio popriličan dernek. S jakim afro ritmovima, njegovo repanje je dolazilo još jače do izražaja, dok je vatra pojačavala vizualni dio priče. Tu je još bilo i spiritualno polijevanje vodom…
Jedini bend koji sam vidio u klubovima bio je tog dana kad sam išao testirati ima li uopće smisla trčati s Blura na Kiwi Jr. Ukratko, s obzirom da sam krenuo prije kraja Wizkida, lagano sam ušao u klub, te se potom klub brzo ispunio. /ebra su dvije djevojke, zvuče simpatično, ali pjevačica djeluje poprilično nesigurno u svojom dijelu (gitara + vokal), pa mi je sve djelovalo kao da trebaju još poraditi na sigurnosti svirki uživo. Kad sam izašao nakon par pjesama, ispred kluba je već bio dugačak red, pa je zaključak bio da se više niti neću truditi loviti neki nastup u klubovima.
Dan 2 – petak
Htio, ne htio, kad sam ušao, morao sam proći pored 100 Live – ako sam dobro skužio, to je neka ekipa švedskih repera i to mi je djelovalo jako naporno (što i nije neko čudo, s obzirom da mi rap i nije u fokusu), pa sam čak i potrčao da čim prije stignem na Yo La Tengo koji su baš razvalili svojim nastupom. Rekli su da u Švedskoj nisu svirali više od deset godina, pa su se za to htjeli ‘ispričati’ na najbolji mogući način, frenetičnom svirkom. I uspjeli su u tome.
I dok je headliner na mnogim festivalima, Pusha T je ovdje svirao u 15h i napunio fest (možda je ovo dobar savjet svim organizatorima, stavite jaka imena ranije, svi će doći, pa će biti pojačana ‘festivalska potrošnja’). Ponavljam, rap uopće nije moj tip glazbe, ali mi je jasno zbog čega je publika toliko ludovala s njim. Možda je jedini problem bio taj što je svoj set završio pet minuta ranije od zacrtane satnice. Paralelno s njim, Nu Genea je prašila na malom stageu. Do prije nekoliko mjeseci nisam čuo za taj dvojac iz Napulja, a svi ih odjednom znaju. Znaju ih dobro i Švedi jer su rasplesali sve pred sobom svojim mediteranskim ritmovima. Arlo Parks je zanimljiva pjevačica koja se probila posljednjih godina, pa sam njen nastup zapisao kao nešto što moram čuti. Ima bend, zanimljivo je krenula, ali miks njenog vokala mi je baš bio iritirajući, što mi je pokvarilo sve dobro što je nudila.
Radije sam prošetao na Billyja Stringsa. Tko bi rekao da jedan bluegrass izvođač u Švedskoj može okupiti toliko ljudi na svom nastupu. Jednostavno, to je bila prava fešta. Kad je završio, skoknuo sam vidjeti Christine and the Queens, da ponovim gradivo od koju godinu ranije s Primavere. U tih par godina, Christine je postao Chris, a sam nastup je postao performans (koji svakako nije za svakoga) u kojem je sama glazba gotovo i nebitna.
Na Primaveri 2019. čekao sam i čekao Amyl and the Sniffers, ali kako mi se aplikacija nije osvježila, tako nisam skužio da su ih pomaknuli na nešto kasniji termin, pa sam krenuo gledati i fotkati Tame Impalu s jasnom odlukom da ću Amyl već pogledati negdje uskoro… Došla je korona, došli su lockdownovi, pa tako je ‘uskoro’ trajalo više od četiri godine. Ali sve dođe na svoje, pa tako sam i ja došao… A Amyl and the Sniffers… Uf, to je svakako jedan od najvrućih bendova današnjice koji pršti od energije s frontmenicom koja vam se sa svojim pomalo ‘seljačkim’ pozama i hitotanjem uvlači u srce i izudara ga na najjače. Jednostavno, najbolji moment festivala do tad…
Ako sam Amyl čekao malo duže od četiri godine, što tek reći za The Soundtrack of Our Lives. Tamo početkom novog milenija, zaljubio sam se u njih. Oni su čak bili i na turneji s Oasisom (ne znaš koji su luđi), “Behind the Music” mi je jedan od najboljih albuma ikad, jednu šestinu benda sam pogledao uživo prije šest godina, čak imao i intervju s njim… Ipak, kako su se raspali prije više od deset godina, nisam ih nikad uspio uloviti uživo i to me je nekako kopkalo i kopkalo… Sve do ove godine.
The Soundtrack of Our Lives su domaći dečki iz Göteborga, te se to osjetilo kod publike. Ebbot je podosta kultna ličnost (a podosta se i udebljao u međuvremenu), te iako ga vokal možda i ne služi kao u najboljim danima, uspijeva to isporučiti baš onako kako treba. Ostala petorica ‘ubijaju’ svoje instrumente na najjače, pa kako su redali hitove, tako sam gubio glasnice zajedno sa švedskom ekipom oko sebe. Imali su istu ‘festivalsku’ setlistu kao i u Španjolskoj, i kad sam mislio da će sve ponoviti, završili su s odličnim “Nevermore” i “The Passover”, koja je imala mantrički završetak sa stihovima ‘Don’t worry, stop hurry Get on with your life, it’s not too late’ koji su se ponavljali u nedogled. Perfektno, a kad tome nadodam da sam konačno uživo čuo i “Instant Repeater ’99”, moje srce je fakat bilo ispunjeno.
Da izbjegnem simpatičnu Auroru koju sam tako i onako već gledao više puta, skoknuo sam ‘odmoriti’ do šatora na Les Big Byrd. Ne znam kako bih ih najtočnije opisao jer sviraju sve i svašta. Krenuli su kao neki veseliji i psihodeličniji Chui, pa potom su u nekim pjesmama krenuli koristiti vokale, pa u nekim su djelovali kao indie pop, u nekim kao čisti post-rock… Zanimljivo, u svakom slučaju.
I za kraj dana (ako bi gledali internacionalni značaj) najjače ime festivala – Blur. S Blurom sam u ’90-ima imao velikih problema (ne zato što sam obožavao Oasis, pa po defoltu su mi Blur trebali biti bzvz, nego mi nekako nije sjedalo ništa njihovoga). Ako sad gledam unatrag, vjerojatno su me s “Tender” pogodili, pa sam godinu potom kupio “Blur: The Best Of” te polako počeo otkrivati i voljeti bend. Najbolji primjer – “The Universal” kad je bila na Hit Depou, uvijek sam mijenjao program koliko mi je bila iritantna, a sad mi je to jedna od njihovih najboljih i najdražih stvari.
Vratimo se mi ipak na njihov nastup. Nedavno je objavljen novi album “The Ballad of Darren”, pa ne treba čuditi što je dobar dio setliste otpao upravo na njega. Ono što je dobro jest da su se te pjesme odlično uklopile u stare hitove i poneko iznenađenje jer su odsvirali i nekoliko pjesama koje vjerojatno nitko ne bi stavio na Blurovu setlistu.
Dok kod mnogih iskusnih autora možemo vidjeti da su se vratili radi love, ja kod Blura ne vidim takvu situaciju jer ’em je album i više nego dobar, ’em djeluju vrlo opušteno na stageu i zezaju se. U konačnici, kad su zajebali posljednju “The Universal”, odlučili su krenuti ispočetka da publika dobije ono što je i zaslužila… A što tek reći na “Tender” koju je publika još jedno vrijeme pjevala ili “Song 2” koja je razbudila sve u parku i okolici… Ako je kad bilo vrijeme za vidjeti Blur uživo, mislim da je upravo to ovaj trenutak jer su odlični.
Dan 3 – subota 12.8.
Ujutro kad sam se probudio, prognoza za subotu je bila lagana kiša (počevši u podne), kiša, jaka kiša (popodnevni sati), grmljavinsko nevrijeme, potop biblijskih razmjera u večernjim satima. Sva sreća pa su ‘susjedi’ Norvežani promašili, a ja sam uspio odraditi sve planirano kako sam i mislio za taj dan.
Krenuo sam s Kelelom, od koje sam očekivao mnogo, a dobio malo… Bila je jedna od rijetkih na festu bez ikakve pratnje (barem od onih nastupa koje sam ja uspio pohvatati), na matricu, pa onda ona što može… Vjerojatno je zato svako javljanje publici između pjesama zvučalo kao svojevrsna isprika ‘dolazim iz producentskih voda’, ‘ovo je remix’… Izdržao sam točno 26 minuta i zaključio da je ovo možda i najgori nastup ovdje, svakako nimalo WOW!
Kao i većina Keleline publike, radije sam prošetao do šatora na Snail Mail. To mi nije bio prvotni plan jer sam ju već gledao, ali trebao sam isprati uši, a Snail Mail svojim indie rockom svakako je uvijek odličan izbor. Bio je i ovaj put, a to se vidjelo i osjetilo na licima kod publike.
Kad su pred koji tjedan najavili Marra, pao mi je mrak na oči jer još imam traume s manjkom karizme na njegovim koncertima. U subotu ujutro, javili su da neće doći, te da na njegov slot uletavaju Dungen. Kakva win-win situacija (vjerojatno jedino za mene, ali treba se veseliti i malim stvarima)! Dungen je još jedan bend koji pratim desetljećima i bila mi je želja vidjeti ih nekad negdje, a na kraju je ispalo najbolje, na njihovom domaćem terenu. Njihov psihodeličan rock baš mi je pasao, pa nisam niti skoknuo čekirati planirane Los Bitchos koje sam uspio uloviti u ožujku kao support Gizzarda.
Samo okret i evo me kod još jednih Šveđana, u ovom trenutku mnogo poznatijih Viagra Boysa. Pjevač je opet bljezgario mnogo toga, ali je to radio na švedskom (možda nije najbolje gledati švedske bendove u Švedskoj?!), pa ga nisam kužio pola posto, a svi oko mene su se smijali onome što priča… Ali priča ionako nije bitna, bitno je ono što su isporučili, a to je ponovno bila energija s nizom odličnih pjesama koje su se redale jedna za drugom. Iako je ovo generalno klupska glazba, zvučala je odlično na velikom stageu ispred nekoliko desetaka tisuća ljudi.
“Seventeen Going Under” mi je baš dobar album, pa ne treba čuditi da sam ga smjestio na 17. mjesto za 2021. godinu, a samim time je Sam Fender došao na popis izvođača koje bih volio vidjeti. Nismo se dugo tražili, a on mi je uzvratio s jednim očekivanim nastupom. Simpatičan mladić ima baš dobre pop-rock pjesme, pa dodatno svojim smiješkom šarmira publiku pred sobom, čime je samo dokazao da je jedna od najbrže rastućih novih zvijezda koja dolazi s Otoka.
Julien Baker, Phoebe Bridgers i Lucy Dacus su Boygenius, te uz sebe imaju još četiri žene da upotpune bendovski nastup. S njima nisam znao što točno očekivati jer koliko god bile hajpane, nisu mi studijski do kraja sjele. I tad je krenuo koncert, krenule su rockerski i privukle svu pažnju, potom su krenule nešto emotivnije pjesme, pa je svaka odradila svoju ‘solo’ dionicu, pa je publika pjevala s njima većinu pjesama, a nekako najbolje “Ketchum, ID”, te je na kraju Phoebe skočila u publiku… Njihov nastup mi je prošao nevjerojatno brzo jer su bile odlične, pa čak nije zasmetala ni ta kiša koja je počela negdje sredinom njihovog nastupa.
I tad je bilo lagano odlučiti, vidio sam sve što sam trebao vidjeti, kiša je padala, a ja ne smijem dobiti upalu pluća, pa sam krenuo lagano prema hotelu, dok je švedski Gibo napravio epski spektakl, ako je vjerovati lokalnim medijima i online slikama. Ja sam OK s tim jer ga ionako ne bi ništa razumio.
Zaključak – publika je zakon
Way Out West je odličan fest s još boljom publikom. Mi imamo percepciju kako su Skandinavci hladni i nezainteresirani, a WOW me totalno razuvjerio u to. Ekipa je prava koncertna, i to ne ono ‘došli smo čuti samo najveće hitove headlinera’, nego oni koji dolaze odraditi 12-satnu šihtu znajući dobar dio stihova bilo da je to The Last Dinner Party, Boygenius ili Blur.
Nadam se da ćemo se vidjeti ponovno nekom prilikom u bližoj budućnosti jer ovogodišnje izdanje je bilo baš po mojoj mjeri, te me maksimalno oduševilo.
