Glazbena razglednica iz Švedske: otkrića u Pusterviku

    571

    Godinama pričam kako mi je švedska glazbena scena jedna od najzanimljivijih, a sad kad sam konačno i posjetio Švedsku, bilo je logično da pogledam i neki koncert s domaćim bendovima. Odluka je pala na trostruki release party u Pusterviku.

    Pustervik je jedno od kultnih mjesta u Göteborgu. Klub nije prevelik, čini se da s balkonom može primiti do tisuću ljudi, ali mnogi izvođači biraju upravo ovaj klub za svoje svirke u ovom gradu. Prostor kluba je dosta širok, ali time se nije uopće izgubilo na kvaliteti zvuka u nijednom dijelu dvorane. Ok, Ian Person je imao malih problema na samom početku što se do prvog refrena popravilo.

    Prvi je na binu stupio Victor Furbacken, dugokosi mladić koji voli imati akustičnu gitaru u rukama. Njegov nastup je bio vrlo prolazan, posebno ako Victora usporedimo s mnogim našim folkerima koji bi ga pojeli za doručak. Sneno prebiranje po žicama uz prosječno (da ne kažem nesigurno) pjevanje donijelo je jedan veliki zijev u nadi da će što prije završiti. U jednom trenutku mu je to i uspjelo… Je li me natjerao da poslušam njegov najavni EP “In the Rain”? Ne baš.

    Muziku podržava

    Slijedeći je nastupio Valter Nilsson and the Hurt Feelings. To je bilo otkriće večeri. Album koji je prezentirao zove se “Alcoholic Vervet Monkeys” i to je nešto što ću svakako probati pronaći kad se vratim kući. Valter zvuči kao mladi Bruce Springsteen zarobljen u tijelu soul pjevača. Imao sam priliku poslušati Paola Nutinija pred koju godinu i u istoj žanrovskoj odrednici mi je bio mlak i poprilično nezanimljiv. S druge strane, Valter ima taj starpower i emociju koju zna lijepo predočiti publici zbog čega ne treba čuditi ogromno podržavanje publike osmeročlane ekipe na stageu. Siguran sam da je lijepa budućnost pred njim i nadam se da će brzo proširiti bazu fanova i izvan Švedske. S ovakvim nastupom u to stvarno nitko ne bi trebao sumnjati.

    Posljednji je na binu stupio i najstariji izvođač večeri – Ian Person – poznat po radu u The Soundtrack of Our Lives i Union Carbide Production, ali i kao kompozitor za predstave, filmove i slično. Njegova glazba je nekako najveselija, rock pomiješan s power popom i tu se pokazao kao dobar frontman jer je svojim gestikulacijama i pokretima dizao atmosferu. Ipak, pjesmama s “Exit: Highway of Light” nedostaje malo više raznovrsnosti i dinamike jer bi tada hitoidnost pjesama bila neminovna. To je ‘feel good’ glazba uz koju se lako može opustiti, a Ian ima 30-godišnjeg iskustva, pa ne treba biti skeptičan u vezi onog što radi.

    Sam početak koncerta je kasnio nekih pola sata jer se u zabavnom parku održavao koncert koji dijeli publiku s ovom u Pusterviku. S kraćim izmjenama, uspjeli su skoro doći do prije planiranog završetka, pa nije sve potrajalo do jutra (u ovo vrijeme u Göteborgu vrlo rano sviće). Pomalo mi je čudno bilo kad su svi izvođači pjevali na engleskom, a pričali između pjesama na švedskom, ali tako je to kada slušaš lokalne izvođače u inozemstvu.

    Na neke je stvari teško naviknuti se (visoke cijene i trenutno dvadesetosatno dnevno svjetlo), ali oduvijek je bilo sigurno da Švedska ima odličnog glazbenog materijala unedogled. Otišavši na gotovo random koncert, upravo sam se u to i uvjerio. Švedska daje mladima slobodu da nauče svirati instrumente koje žele (što drugo raditi po zimskim dugim noćima?!) i to mnogi iskoriste, pa zato i niču dobri izvođači kao gljive poslije kiše. Navodno u posljednjih godinu-dvije pada najmanje padalina u Göteborgu, ali to i dalje ne znači da će biti suša s dobrom glazbom. Švedska je jedna od glazbenih Meka i sad sam to i potvrdio.

    0 Shares
    Muziku podržava