Arlo Parks: Obećavajući debut ispunjen empatijom

Iako je za mnoge glazbenike prošla godina značila svojevrsnu prisilnu pauzu u karijeri, budući da čak i oni koji su izdali nove albume nisu bili u prilici promovirati ih ili prezentirati uživo, učinila je čuda za dvadesetogodišnjakinju Arlo Parks, kantautoricu nigerijsko-čadsko-francuskog porijekla odraslu u Londonu, čijih je nekoliko viralno uspješnih singlova stvorilo veliki interes za njezin debi album. Uz potporu i pohvale svojih suvremenica i Gen Z zvijezda Billie Eilish, Phoebe Bridgers i Clairo, dobila je i mjesto na ljetnoj playlisti Michelle Obama, kao i pažnju BBC-a i britanskog tiska, koji nisu mnogo čekali da se počnu razbacivati koliko laskavim, toliko i opterećujućim titulama za Parks kao novi glas svoje generacije. “Collapsed in Sunbeams” u velikoj mjeri opravdava taj interes.

Iako se njezino egzotično porijeklo često provlači u novinarskim uvodima, to je odrednica koja ima vrlo malo utjecaja na njezinu glazbu – utjecaj Londona i urbanih glazbenih pravaca potpuno zasjenjuje njegovu važnost. Mnogo veći utjecaj imaju činjenice da Arlo Parks dolazi iz svijeta poezije, njezina otvorena biseksualnost, kao i ukorijenjena empatija koje je vrlo svjesna i iz koje crpi motivaciju za velik broj svojih pjesama. Način na koji otvara album vrlo je sugestivan – naslovna i uvodna “Collapsed in Sunbeams” kratak je komad spoken-word poezije koji glazbenu podlogu baca u pozadinu, a njezino umijeće s riječima odmah stavlja u funkciju uspostavljanja intimnosti i neposrednosti: “You shoudn’t be afraid to cry in front of me” rano je obećanje, kako akterima u njezinom svijetu, tako i slušateljima, koje će održati do samoga kraja. Slijedi ju “Hurt“, koja će uspostaviti i narativnu i stilsku okosnicu albuma – ugodna, fluidna, easy-listening mješavina mekanog neo-soula, nenapadnog funka i glatkog sofisticiranog popa oslonjena na beatove posuđene iz R&B-ja i hip-hopa uglavnom će poslužiti kao kontrast za istraživanje složenih i nimalo bezazlenih ni beznačajnih emocija. Njezin frend Charlie, pomalo izgubljen i deprimiran, kojeg ovdje upoznajemo, prvi je u nizu likova koje Parks doslovno izvlači iz svojih adolescentskih dnevnika, kojima se okružila za potrebe ovog albuma, i prvi koji od nje dobiva suosjećanje i toplinu kojima odišu svi njezini dosadašnji radovi, fokusirajući se ovdje na prolaznu prirodu patnje i boli.

Pitanje mentalnoga zdravlja, koje očito opterećuje odrastanje njezine generacije više negoli onih prije njih, vrlo brzo će se ponovno pojaviti u “Hope”, ovoga puta preispitujući osjećaj srama koji često prati one koje emocionalni problemi ne zaobilaze, a pozitivna poruka u obliku utješnog refrena ponovno neće izostati. U svijetu koji se još uvijek pokušava izvući iz okova pandemije, kao i obračunati se s posljedicama iste, jasno je zašto će ovaj album biti važan i mnogima koji su svoje adolescentske godine već ostavili daleko iza sebe. No, centralnom točkom albuma, kako tematski tako i glazbeno, pokazuje se ipak “Black Dog“, za koju Parks i njezin stalni suradnik i producent Gianluca Buccellati usporavaju, dozvoljavajući oblacima i sjeti da se ušuljaju i u samu melodiju, izgrađenu nježnim prebiranjem na akustičnoj gitari i jednostavnim, ali efektnim klavirskim tonovima. Također, to je jedna od rijetkih pjesama na albumu u kojima će Arlo Parks potpuno iskoristiti potencijal svog slatkastog vokala, kao i moćne lirike – odustajući od imperativa pozitivne poruke i snažnog uvjerenja u pjevanju, dopuštajući si da bude jednako prestrašena i nemoćna kao i njezina depresivna prijateljica Alice, toliko da će gotovo prošaptati: “Alice, I know that you are trying/But that’s what makes it terrifying”, doći će istodobno do svoje dosad najbolje pjesme, kao i do izuzetno preciznog, intimnog i bolnog portreta razornih posljedica depresije, kako na one koji od nje pate, tako i na one koji ih vole i koji im pokušavaju pomoći.

Na ostatku albuma Parks se hrva s možda tipičnijim tinejdžerskim problemima, kao što su otkrivanje i prihvaćanje same sebe, svoje seksualnosti, kompleksnost romantičnih i prijateljskih odnosa, postavljanje osobnih granica. U “Too Good” će se tako naći na onoj strani kojoj je u odnosu više stalo, a u “Green Eyes” otkriti da se čak i toliko progresivne sredine kao što je London još uvijek bore s potpunim prihvaćanjem seksualnih manjina. “Eugene” je najzanimljivija među njima, s vibrom koja podsjeća na Radiohead iz “In Rainbows” faze i pričom o zbunjenosti, agoniji i ljubomori koje prate Parks u njezinom odnosu prema hetero prijateljici, preskačući iz bliskog platonskog u neostvarivo romantično: “You play him records I showed you/ Read him Sylvia Plath, I thought that was our thing/ You know I like you like that/ I hate that son of a bitch”. Iako je ovdje vrlo detaljna i vrlo specifična, istodobno je nabasala i na vrlo univerzalnu pojavu – i kad nema suprotstavljenih seksualnih orijentacija, uvijek se nađe neki drugi problem koji vas smjesti čvrsto u frend zonu, što može biti, složit će se svi oni koji su probali, vrlo izluđujuće mjesto.

Za sam kraj Parks je sačuvala najeksperimentalniji trenutak ploče – “Portra 400” iskače iz formule albuma, kako propulzivnim bas linijama, jazzy klavirom i segmentom u kojem spoken-word zamjenjuje repanjem, tako i nadrealnim nijansama u njezinom pisanju: “Making rainbows out of something painful/ Getting fried is how I’m dodging gravestones”.

“Collapsed In Sunbeams” je kao cjelina ugodan za slušanje, intiman, emotivan, topao i inteligentan album, koji opravdava očekivanja projicirana na Parks, barem što se tiče njezine lirike i interpretacije. Ostaje malo nedorečen u pogledu uspostavljanja kompletne umjetničke vizije, posebno što se tiče njegovih isključivo soničnih kvaliteta – još uvijek postoji određena pukotina između Arlo Parks kao pjesnikinje i Arlo Parks kao glazbenice i kantautorice, koja se očituje u ponegdje formulaičnoj strukturi pjesama i možda nedovoljnoj raznovrsnosti u smislu melodija i atmosfera. No, ima trenutaka koji otkrivaju da je Parks svoj potencijal u tom području tek zagrebla i da nam, jednom kad proces te tranzicije završi, ima mnogo ponuditi. Bilo da ih name-dropa u pjesmama, kao što to čini u slučaju Roberta Smitha ili Thoma Yorkea, ili da ih spominje kao inspiraciju u svojim intervjuima, kao što to čini za, primjerice, Portishead, Patti Smith, Sufjana Stevensa ili Franka Oceana, njezini uzori ostat će na ovome albumu mrvicu nedostižni. Do sljedećeg, mlađa generacija u njoj zaista može pronaći svoju glasnogovornicu, a oni malo stariji možda će se i iznenaditi da generacija Z ipak nije toliko apatična koliko je za to optužujemo – Parks, iznad svega i prije svega, na ovome albumu nudi empatiju i razumijevanje.