Caroline Polachek “Desire, I Want To Turn Into You”: Vrtoglavi vrhunci art popa današnjice

Caroline Polachek ne bi trebala biti potpuna nepoznanica malo zagriženijim fanovima glazbe – njezin synth-pop bend Chairlift izdao je tri dobro primljena albuma, posljednjeg nedaleke 2016., a ono što je najviše pridonijelo raspadu benda bile su brojne suradnje koje su i Polachek i njezin glavni suradnik u bendu Patrick Wimberly odrađivali sa strane – Polachek je već tada pisala čak i za Beyonce. Srećom, naknadno se odlučila koncentrirati na solo karijeru, izdavši 2019. svoj prvijenac “Pang”, kojim se naslonila na izričaj svog bivšeg benda, no odmah od početka pokazala da ima i drugih ambicija. Kažem srećom, jer je već “Pang” zaista dobar album, a ovogodišnji “Desire, I Want To Turn Into You” ga bez po’ muke ostavlja u prašini. Razlog tome je zapravo vrlo jednostavan – trenutno, budućnost popa gleda u smjeru eliminiranja ograničenja koja postavljaju žanrovi, a Polachek ima neograničeni songwriterski i vokalni talent, kao i hrabrost potrebnu da tu ideju pretvori u blistavu stvarnost. Iako je već na “Pang” krenula u tom smjeru, na ovome albumu jednostavno sve ubacuje u petu brzinu – izleti u druge žanrove mnogo su eksplicitniji i izraženiji, njezino pisanje na najvišem nivou, njezin vokal iskorišten u potpunosti.

Iako će album otvoriti synth pop “Welcome To My island”, bez previše eksperimentiranja, već je ta pjesma dovoljno moćna da njezin “Hope you like me/You ain’t leavin’” od poziva preraste u imperativ – glazba je u istoj mjeri čisti hedonizam koliko i njezin imaginarni utopijski otok, dok se ogroman beat, zaigrani tropski synthovi i gitarski solo vrijedan bilo kojih indie rock prvaka podređuju moćnom vokalu Polachek koja je jednako maestralna u svojem polureperskom ultrakul modu koliko i u refrenu u kojem ide nemoguće visoko i nemoguće zarazno, toliko da imate osjećaj da i vi u tom trenutku ležite pod palmama u tom njezinom plavetnilu, na 4-minutnom besplatnom odmoru od života. Već će u toj pjesmi iskoristiti stih po kojem je album dobio ime, te uspostaviti konceptualnu nit koja ga plete – hrvatski prijevod riječi “desire” koji bi bio “želja” jednostavno je preblag i preneutralan da bi opisao išta što se ovdje događa, pa sam morala izabrati djelomično točan “strast” – pjesmu za pjesmom, jednako je strastvena u svojoj slobodi da bude ono što jeste, da oslobodi svoje potencijale, da se posveti novoj ljubavi, da sve što osjeća odvrne na maksimum, što sve što čujete čini euforično riskantnim i uzbudljivim.

Ostatak albuma postupno otkriva raskoš eksperimenata koje su Polachek i njezin glavni i stalni suradnik, producent Danny L Harle, ovoga puta poduzeli – R&B i trip-hop utjecaji prožimaju velik dio albuma, s podjednako impresivnim rezultatima. “Bunny Is A Rider” je SZA-level bomba od pjesme koja pokazuje koliko se kameleonski Polachek može prilagoditi stilu, koliko vokalnim akrobacijama toliko i u svom pisanju, ovdje u kratkim, oštrim, efektnim stihovima u kojima pokušava pronaći sama sebe. No, “Blood And Butter” je još i bolja, dok potpuno bezbolno miksa ritam i flow R&B-ja s kristalno čistom akustičnom gitarom i, u nekom trenutku, škotskim gajdama, za izrazito senzualni performans u kojem do izražaja dolazi i sposobnost Polachek da okrene metaforu, poredbu i bilo koje drugo sredstvo naglavačke, ovdje želeći biti “closer than your new tattoo”.

Centralna točka albuma je teško opisiva, unikatna “Crude Drawing Of An Angel” koja je na papiru pravi Frankenstein: trip-hop beatovi i elektronička podloga, akustična gitara, nekakvo zviždukanje negdje u daljini, filtrirani glas koji istovremeno daje upute filmskoj ekipi i paru koji “nastupa”, teško disanje kao perkusijski element. No, kad se sve posloži, dobivate gotovo voajerističko iskustvo i uvid u kompleksnu dinamiku ljubavi, strasti, straha koja razrješava stvari koje dvoje ljudi mogu razriješiti samo u spavaćoj sobi. “Fly To You” je još jedan izrazito uspješan sudar akustičnog i elektroničkog, organskog i digitalnog, koji sretno uklapa drum’n’bass u cijelu priču i ugošćuje Dido i Grimes, ali ih, ruku na srce, uopće ne treba da bi bila ovoliko dobra.

Koliko široko i otvoreno Polachek ide ususret novim zvukovima savršeno ilustrira i predivna ljubavna balada s ružičastim naočalama “Sunset”, sa svojim flamenco ritmovima i španjolskom gitarom, a koja jede za marendu cijelu Shakirinu karijeru. U “Hopedrunk Everasking” i “Butterfly Net” dobit ćemo inačice klasičnih sporogorećih balada u kojima neće izostati zanimljivi zvučni dodaci, a koje Polachek izvodi neupitnim autoritetom koliko i ogoljenom emocijom. Sve ambicije albuma sudarit će se za briljantni closer “Billions”, koja bi zaista trebala biti generacijska himna: “Psycho, priceless/ Good in a crisis/ Working the angles, oh, oh/ Billions/ Sexting, sonnets/ Under the tables/ Tangled in cables, oh, oh/ Billions” savršeno sumira krivnju i tragediju, sebičnost i usamljenost modernog zapadnog svijeta kojeg se trudimo biti dio.

Moram priznati da je “Desire, I Want To Turn Into You” jedan od onih albuma koje bih obožavala čak i kad bi bili na klingonskom – to što je eksperimentalan i zanimljiv ne bi bilo toliko impresivno kad ne bi bilo upareno s činjenicom da je to zaista lijepa glazba, čija ambicija ni u jednom trenutku ne stoji na putu njezinom šarmu, energiji, dinamici, plesnom i zabavnom potencijalu. To što se Polachek svojim unikatnim singer-songwriterskim stilom ovdje hvata ukoštac s jednom poprilično snažnom i misterioznom životnom silom dodatni je bonus za zaista cjelovito iskustvo i užitak, što usporedbe s Bjork i Kate Bush, s kojima uopće ne dijeli zvučnu kulisu, ipak čini potpuno opravdanima – “Desire, I Want To Turn Into You” istovremeno je i emotivno monumentalan album kao što su “Post” ili “Hounds of Love”, ona vrsta alt-pop ili art pop albuma koja ostaje s tobom mnogo dulje od samih pomaka i novina u zvuku koje donosi. Također, vremena u kojima je sitar donesen iz Indije bio svjetsko čudo na albumima Beatlesa i Stonesa daleko su iza nas, a više ne morate živjeti u Laurel Canyonu da bi izvodili kalifornijski folk, ni u Nashvilleu da bi bili country bend, ni u Manchesteru da bi vaš Madchester bio kredibilan – glazba je zadnjih dvadesetak godina uistinu postala globalan fenomen i za generacije glazbenika koje dolaze sve će manje biti važno otkud fizički dolaze i koliko si čega mogu priuštiti. Internet signal glazbi je u tom smislu dao cijeli jedan novi kontekst u kojem se može igrati, ali Polachek ovdje demonstrira koliko su talent i vještina i dalje presudni faktori koje nove okolnosti uspješno transformiraju u nove iteracije umjetnosti. S obzirom na to da je album već pokupio hvalospjeve s desetak glazbenih portala koji drmaju Internetom, bez sumnje će se naći u ovogodišnjem Top 10-u na tim portalima, a posljedično, kad svi ostali od njih prepišu, i na svim ostalima, a svi zajedno obično kuriraju mnoštvo takvih “manjih” indie izdanja. Ono što mene zaista zanima jest, između ostalog, i mainstream-crossover potencijal ovog albuma – koliko misteriozni Tik Tok kanali mogu pogurati ovaj album nešto dalje, a Polachek pretvoriti u pop kraljicu koja zaslužuje biti?