Olivia Rodrigo „GUTS“: neironično potencijalni album godine

Opravdani skeptici su nekad na nekoj točki karijere koju ima Olivia Rodrigo mogli reći kako bi postala ‘one hit wonder’. Dobro, možda ne ‘one hit wonder’ u smislu Semisonica, Wheatusa ili onih radikalnih izvođača koji su uistinu imali jedan hit te su nakon toga nestali. Ali otkad je izdala melankoličnu klavirsku baladu „drivers license“ pretprošle godine te pokupila 1,9 milijardi ‘streamova’ na Spotifyju te nešto više od 480 milijuna pregleda na YouTubeu rekli bi mnogi da – nema dalje.

Ali za Oliviju Rodrigo, itekako ima, postoji i želi ići dalje. Tinejdžerski bijes, najveći životni problemi koji se svode na ponižavanje ideala nikad ispunjene vječne ljubavi te nezadovoljstvo krasno su se prelijevali u debitantskom albumu, „SOUR“. Kao nekad Alanis Morrissette ili pak Avril Lavigne, Olivia Rodrigo slika je tog slatkog bijesa, popraćenog prekrasnom produkcijom te jednostavnim, preciznim tekstovima koji mogu samo tako slomiti srce te ga pretvoriti u milijun bijednih komadića.

Drugi studijski album, „GUTS“, nastavlja s uzlaznom putanjom, koju je započeo „SOUR“. Kaotično miješanje pop punka te akustičnih, nježnih balada odigranih na klaviru nastavlja se u velikom stilu. Miješanje naizgled nespojivih stilova ne događa se samo unutar albuma, već i unutar pjesme; primjerice, „all-american bitch“ počinje folk prebiranjem na gitari, nalik na „Don’t Think Twice, It’s All Right“ od Dylana te u drugoj polovici pjesme eruptira u prekrasan pop punk riff.

Direktno rečeno, „GUTS“ je album pri kojem svaka pjesma iznenađuje na nekakav svoj način. Već nakon opisanog „all-american bitch“ dolazi „bad idea right?“, prošarana zaraznim riffovima te whammy solom koji podsjeća na križanja najljepših dana karijere Jacka Whitea te Toma Morella. Gitarski efekti te gitare općenito imaju veliki udio u melodijama na albumu. Pjesme poput uvodne „all-american bitch“, „lacy“ te „ballad of a homeschooled girl“ možda ne odjekuju 3-minutnim solažama za pamćenje, ali su toliko inteligentno obavijene inovativnim gitarističkim frazama da je album jednostavno gušt za slušati. Vrhunac kreativnosti kulminira na „pretty isn’t pretty“, gdje chorusom prošarane gitare iz svih strana podsjećaju na indie/dream pop strukture nikad prežaljenog liverpoolskog Her’s.

Međutim, Rodrigo nije ostala unutar pop punk ljuske – „vampire“, vjerojatno najpoznatija pjesma s albuma savršeno kombinira baladu otpjevanu na klaviru te pop motive. Dio, u kojem „vampire“ ubrzava te dobiva elemente dance popa svakako podsjeća na vrhunce Katy Perry, koja je u vrijeme snimanja „GUTS“ bila mentorica. Uz pop punk prizvuk, „GUTS“ zalazi i u sfere grandioznog popa („making the bed“, „logical“, „the grudge“), u kojem se uz orkestralne te povremeno intimne aranžmane krasno snalazi.

Vjerojatno jedan od najboljih dijelova albuma je činjenica kako Rodrigo nije žrtvovala mnogo umjetničkog integriteta, ako ga i je uopće za potrebe snimanje albuma. To što čujemo u „GUTS“ su njene problemi i anksioznosti, koje se vrlo često uklapaju s općim anksioznostima privatnog života drugih, no ne i uvijek. Primjerice, „ballad of a homeschooled girl“ govori o „društvenom samoubojstvu“ te izoliranosti Rodrigo, koja se je školovala kod kuće.

Nije nikakav tabu govoriti o Rodrigo kao komercijalno uspješnom izvođaču. Međutim, impresivno je koliko dobro koristi tu platformu za artikuliranje svojeg izričaja. I koliko se dobro može povezati taj izričaj s onima, koji nisu generacijsko povezani s Rodrigo. Šećerni pop punk, s primjesama akustičnih balada te sveg onog što vole mladi, samo je jedan dio izričaja. Pritom Rodrigo ne zaboravlja na teren iz kojeg je došla – tako je publika na „SOUR“ turneji uz Rodrigo imali prilike čuti i Alanis Morissette, Avril Lavigne te Natalie Imbrugliu.

„GUTS“ nije samo album sadašnje pop senzacije, koji će se uskoro zaboraviti, dok će pozornica ustupiti mjesto nekom novom, nekad. „GUTS“ je presjek svega onog, što su generacije od 1990-ih naovamo pamtile te identificirale kao pop punk. Ipak, „GUTS“ se ne identificira kao jedan, jedini i logični nastavak pop punka, već kao album, koji se zahvaljuje pop punku sa svemu, uzima baklju i kreće dalje. Rodrigo ne samo da je izbjegla zamku pisanja prosječnih pjesama, koje opisuju normalne, klišej osjećaje slamanja srca, melankolije te toksične ljubavi, već je postavila ljestvicu kako se nositi s tim osjećajima u kontekstu pop balada.

Definitivno jedan od najuzbudljivijih albuma godine. Pa i da bi Olivia Rodrigo idućih 50-60 godina propala u zemlju, opet bi se javljala pitanja, gdje, zašto, i kad će novi album. Krasno!