Yves Tumor “Praise A Lord Who Chews But Which Does Not Consume; (Or Simply, Hot Between Worlds)”: Budućnost rocka

(Da bi ova recenzija uopće nekako funkcionirala, moramo najprije razjasniti dvije stvari. Prvo, Yves Tumor je nebinarna osoba koja koristi they/them zamjenice, ali hrvatski jezik zasad ne nudi ništa što bi mogli iskoristiti kao prijevod – em nas to očito još uvijek ne zanima dovoljno, em je hrvatski jezik, za razliku od engleskog koji je rodno neutralan, takav da sve zamjenice sadrže gramatički rod i da u njemu dominira muški rod. Yves će tako silom prilika morati biti on, iako je za njega to vjerojatno puno složenija priča. Drugo, njegov ovogodišnji album punog je naziva “Praise A Lord Who Chews But Which Does Not Consume; (Or Simply, Hot Between Worlds)” , pa ga moram skratiti u, recimo, donekle prihvatljivi, ali nezgodni “Praise A Lord Who Chews But…”. Ispada da nije ni u top 12 albuma s najduljim nazivom, dapače, nije ni blizu, a Guinnessov svjetski rekord drže Chumbawamba svojim albumom iz 2008. kojim su u 156 riječi komentirali tadašnje stanje britanske glazbene scene. Skidam kapu, već sam na to bila totalno zaboravila.)

Sad kad smo to maknuli s dnevnog reda, Yves Tumor je umjetničko ime Seana Bowieja, Amerikanca koji već 10 godina živi u Njemačkoj, a koji je karijeru započeo kao dio eksperimentalne glazbene scene L.A.-ja. Multiinstrumentalist je koji redom svira bas, akustičnu gitaru, električnu gitaru, klavijature, bavi se i elektronikom, a s obzirom na njegov dosadašnji opus, čini se da je podjednako genijalan na svim tim instrumentima.

Čak bih se usudila reći da je to najvažniji Bowie otkad Davida više nema, a i povući neke paralele s njim – kao što je Bowie često bio glazbeni pionir i kameleon, u jednakoj je mjeri to i Tumor. Također, Bowiejevo poigravanje androginijom, modom, teatrikom, identitetima Tumor nastavlja i podiže na višu razinu, prikladnu za 21. stoljeće u kojem je možda teško iznenaditi ili opčiniti publiku koja misli da je već čula i vidjela praktički sve što rock svijet može ponuditi.

Naravno, ta publika ne može biti više u krivu – njegova prva dva albuma bila su previše eksperimentalna da bi uopće mogla okrznuti interes šire glazbene javnosti, a pomak u tom smislu donio je tek “Heaven To A Tortured Mind” 2020., kad je agregat desetak internetskih glazbenih portala postao i neko vrijeme ostao dovoljno jak da njihovi kritičari praktički diktiraju glazbene trendove, a te godine pri vrhu ili na samom vrhu postavio upravo taj album, što je jedna od pozitivnih nuspojava takve dinamike trendova. Tri godine kasnije, praktički se sve preokrenulo naglavačke u tom smislu – hvalospjevi za “Praise A Lord Who Chews But…” su opet tu, ali nam je pažnja raspršena u milijun novih smjerova i uvjetovana milijunom novih marketinških strategija. To će za Tumora vjerojatno opet značiti da će ostati manje prepoznat, kao genijalni superkreativni pješak u svijetu često prenapuhanih, mediokritetnih kraljeva i kraljica pop-rocka s ogromnim producentskim mašinama iza sebe.

Bilo kako bilo, “Praise A Lord Who Chews But…” album je kojeg bi trebalo tutnuti u ruke svima onima koji misle da je rock glazba ostala bez inspiracije ili zašla u neku slijepu ulicu – ovako bi valjda trebao zvučati rock budućnosti, samo što je uz Tumora ta budućnost već stigla. Kao što je to napravio i na svom prošlom albumu, i na ovome Tumor uspijeva donekle obuzdati svoj ogroman, divlji talent i staviti ga u službu samih pjesama koje su u toj formi prihvatljive i manje istreniranim i specijaliziranim ušima, čineći ga gotovo komercijalno, ako ne već privlačnim, onda barem prihvatljivim. Pa, kako onda zvuči taj futuristički rock? Kod Tumora, kao da je usisao glazbenu prošlost soula, R&B-ja, hip-hopa, zajedno s alternativnim i indie rockom od ‘90-tih naovamo i ispljunuo to sve skupa u nekoj novoj formi.

Bez obzira na mnoštvo žanrova koje ovdje pokriva, Yves Tumor uspijeva održati koherentnost svojom vizijom, kao i činjenicom da je “Praise A Lord Who Chews But…” u svojoj osnovi gitaristički album svoga doba, kao što je to primjerice bio “Mezzanine” Massive Attacka u vrijeme rađanja novih žanrova ‘90-tih. Ovdje možda najviše operira kao R&B ili hip-hop glazbenik koji je zalutao u svijet punka, post-punka, industriala, noisea pa i hardcore žanrova zlatnog doba alternativnog rocka, bez treptanja semplirajući ranije stvari, kolažirajući, jednog trena mehanički hladno i filtrirano polurecitirajući da bi već sljedećeg eksplodirao u visokofrekventnom strastvenom falsettu, te polažući sve to na nervozni, plešući post-punk ritam i beat i često ogromne, nezaustavljive, žestoke i genijalne gitarske riffove. Povrh svega, kao što su primjerice Turnstile nedavno dokazali svojim albumom “Glow On”, tajna približavanja alternativnijih ili eksperimentalnijih izvođača trenutnoj publici zapravo nikad nije ni bila tajna – samo nemoj izgubiti melodičnost i groove negdje po putu – iz svake pjesme ovdje izvire sjajna melodija, kako instrumentalna, tako i vokalna, a groove je fluidan, intenzivan i sveprisutan.

Tako Tumora u “Echolalia” možemo bez problema zamisliti kao seksi, funky reinkarnaciju Princea u svijetu indie rocka ‘20-tih, “Meteora Blues” zvuči kao da je Kevin Shields u jednom trenutku odlučio My Bloody Valentine pretvoriti u grunge bend, sa svojim sirupastim, teškim, distorziranim riffovima koji pritišću pa popuštaju, “Operator” kao post-punk na steroidima omotan dodatnim slojem industrial zujeće prašine, ali isporučen stavom i verbalnošću Andrea 3000, dok zapravo ništa od toga ne zvuči točno tako i dok Tumor u svim tim pjesmama uspijeva zvučati najviše kao on sam, preslagujući poznate komponente u sasvim nove i svježe erupcije energije. I dok je svaka pjesma podsjetnik na njegove eksperimentalne noise početke, istovremeno u svakoj možete pronaći i trenutke čiste sonične ljepote od koje će vas proći trnci. Tako velike pjesme zaslužuju i velike teme, i Yves Tumor ovdje spremno zaranja u vrtloge egzistencijalizma, identiteta, naslijeđa, viših sila, ljubavi, strasti, seksualnosti, autentičnosti, mračnijih strana ljudskih potreba i poriva, nema što tu nema, više postavljajući pitanja nego nudeći ikakva rješenja. Svaka pjesma evocira specifično, teško uhvatljivo i opisivo, ali itekako opipljivo iskustvo: “You can’t start a war, just for the feeling”, reći će u “Lovely Sewer” uz sjajnu asistenciju Kide, umjetnice o kojoj se osim par singlica još ne zna mnogo, no sve se ovdje čini dovoljno esencijalnim da bi bilo vrijedno borbe i sukoba, kako sa sobom, tako i sa svijetom oko sebe.

Teško mi je zapravo pronaći nešto što bi ovom albumu nedostajalo – svježina, uzbuđenje, žestina, ljepota, inteligencija, sve je tu i sve se ovoga puta nekako savršeno poslagalo za Yvesa Tumora, kojim sam zapravo već neko vrijeme impresionirana, pa tako zasad “Praise A Lord Who Chews But…” vidim kao svog kandidata za album godine, iako, naravno, ima još mnogo toga za izaći u međuvremenu. Zadnji put kad sam bila toliko oduševljena nekakvom novom fuzijom bilo je možda ranih 2000-tih u vrijeme vrhunca hrpe odličnih dance-punk bendova, ili možda nešto kasnije kad su se pojavili TV On The Radio i eksplodirali svojim “Dear Science,”. Kao što se često vraćam na taj album koji mi uvijek otkriva neke svoje nove tajne, čini mi se da ću to ubuduće činiti i s ovim – Yves Tumor definitivno mi se čini kao prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme za novu injekciju života u trenutnu glazbenu scenu.