Kelela “Raven“: duboko strukturirana samoća

U svojih dvanaestak godina karijere, i dalje ostaje izazov kako opisati karijeru Kelele – na prvo slušanje bi netko odmah pomislio na konvencionalno razbijanje granica elektronike i popa, nešto kao FKA Twigs s kompliciranijim akordima na sampleru. Uglavnom, glazba Kelele, koja je od skromnih početaka (tu je dobro spomenuti EP „Cut 4 Me“) izgradila instituciju alternativnog R&B-ja, u biti R&B-ja toliko prljavog i nečistog, da zalazi u vode eksperimentalnog popa. Kelelina glazba je otpjevana sa srcem i napola etiopskom dušom, njena glazba epitom su noći, koje kao lajtmotiv kod mnogih glazbenika prolaze mnogo lošije (gledam te, Sara Jo…) te upućeni slušatelj ne bi znao zašto još uvijek nije sudjelovala s Bonobom, odnosno neprikosnovenim stručnjakom traženja krasnih, nenametljivih, a opet toliko impresivnih vokala (Andreya Triana, Nicole Miglis).

Ove godine, Kelela je predstavila svoj drugi studijski album, „Raven“, čija premisa je dozlaboga zanimljiva, između ostalog i demistifikacija gavrana, životinje, koju je Edgar Allan Poe učinio marginalno glasnikom zla u svojoj istoimenoj pripovijesti. „Raven“ zapravo počinje s invokacijom; trominutni „Washed Away“ zvuči kao uvod u nešto mnogo veće.

I album uistinu je nešto značajno veće. Album se od „Washed Away“ samo kotrlja naprijed stazom apsolutnih ljepotica od pjesama – „Happy Ending“ na relativno standardni način obrađuje komplicirane odnose ljubavi, strasti, odlaska te dolaska, dok je „Let It Go“ apokaliptičan memoar kraju nečeg što je nešto bilo lijepo. Milijune glazbenika opisuje veze, no s pravom – ipak se radi o de facto strastvenom vrhuncu ljudskih odnosa. I možda bi se pitali kakav je obol Kelele u tom komešanju ljubavi – „Closure“, odnosno duet s mladom, iznimno nadolazećom glazbenicom iz New Jerseyja, RahRah Gabor će možda dati odgovor, obdan u afirmiranju queer identiteta te jednostavno predivan za slušati.

Već na prvoj polovici albuma evidentno je kako se ovaj album sluša u komadu; odnosno, pjesme iz „Raven“ nisu za nasumično davanje na playliste te očekivanje kako će takva miješana playlista s drugim izvođačima jednostavno funkcionirati. „Raven“ iz nekog čudnog razloga zvuči drukčije; iako produkcijski perfektno posloženo, „Raven“, unatoč opjevanoj tematici (primjerice, poput marginalno psihodelično-seksualne atmosfere u „Contact“) i dalje zvuči toliko ljupko distancirano od svijeta i svega povezanog s njim.

„Raven“ je album kojeg bi na ponavljanje puštala Stojedinica oko 3-4 ujutro, odnosno u vrijeme dok je vjerojatno najmanje, no najviše duboko emocionalno pogođenih slušatelja. Možda jedina pjesma koja se ne uklapa u tu sintesajzersku udaljenost jest „Enough for Love“, koja uz prominentne vokale te mješavinu klavira te syntha odlazi u vode konvencionalnog popa, no u isto vrijeme zvuči i nevjerojatno čovječje.

Na prvi, a i na drugi mah, se jednostavno može pomisliti koliko ovaj album zvuči nevjerojatno britanski; zatvorite oči, i netko bi rekao da se nalazite u nešto benignijem svijetu soundtracka filmova „Attack the Block“ ili „Kidulthood“. „Raven“ je neopisivo britanski album; nosi preveliku odjeću te se priprema za noćni prohod prema Bristolu ili Brightonu. Međutim, unatoč tome, album ne ispada Ali G – odnosno, nije parodija možebitnih britanskih utjecaja koje je Kelela imala na samom albumu.

Međutim, premisa „Ravena“ leži mnogo dublje od noći, klubova, veza te queera – „Raven“ je također elegija osjećaja nemoći, konkretno elegija Kelele kao jedna od rijetkih tamnoputih femme glazbenica u glazbenoj sceni. Međutim, iza Kelele je institucija talentiranih, no nedovoljno otkrivenih umjetnika; tako iza pojedinih tekstova stoji američka slikarica Janiva Ellis, poznata po miješanju groteske, vjerskih simbola te živahnih boja u svojim kompozicijama, dok je za produkciju albuma odgovoran cijeli kolektiv krasnih glazbenika, poput (između ostalog) Raushaana Glasgowa (pod pseudonimom LSDXOXO), prilično opskurnog njemačkog producenta Yo van Lenza te Asma Maroof (pod pseudonimom Asmara). Uglavnom, kolektiv je napravio krasan posao – konjunkcija poezije Kelele te Ellis, ritmova LSDXOXO, van Lenza te Asmare jednostavno ima smisla.

Eventualna zamjerka u ovom albumu leži na njegovoj duljini; poslije prve polovice albuma ta harmonija albuma, ta protočnost i činjenica kako puštanje bilo koje pjesme može izazvati oduševljenje kod slušatelja se jednostavno smanjuju te poslije prve polovice albuma, odnosno u pjesmama poput „Fooley“ te „Hollier“, Kelela postaje predvidljiva, njeni uvodi u pjesme manje spektakularniji, uvodne sekvence akorda da se jednostavno pogoditi te na drugoj polovici album jednostavno gubi magiju koju je stvorio prvim blokom pjesama. S tim produljivanjem albuma slušatelj jednostavno dobije osjećaj kako je Kelela blago puknula pod pritiskom koji joj je prije šest godina doveo „Take Me Apart“.

Iznimka kod druge polovice albuma je već prije spomenuti „Raven“; koji s kombinacijom violončela te synthova postavlja drukčiju, minimalniju, strašniju te groteskniju atmosferu unutar albuma. Minimalni uvod kasnije se razvija u raspršen, eksperimentalan R&B, koji uz zdušno dostavljanje vokalnih dionica karakteristično za R&B donosi i ispreplitanje dance ritmova. Iz druge polovice istupa i minimalni „Divorce“, koji više zvučnim no tekstualnim metaforama (iako i tu krasno pojednostavljuje Sizifov mit) prikazuje beskorisnost spašavanja propale veze. Album zatvara „Far Away“, koji se ciklički nadovezuje na uvodnu pjesmu iz albuma, „Washed Away“, što daje albumu ne već isproban (ipak je to pedesetak godina prije radio i Pink Floyd), no vrlo lijep kraj.

Uglavnom, „Raven“ je afektivno topao album, stvoren s dušom od Kelele te kolektivom glazbenika koji bi u svakom slučaju trebali dobiti više pozornosti; sa šestomjesečnim razmakom od recenziranja albuma (odnosno, ponovno raspoložen kao Internet Explorer), i dalje su glazbenici poput Asmare te Ya van Lenza reducirani na nekoliko članaka. S itekako pogođenom, relevantnom tematikom umjetničke samoće u niti ne toliko nišnom žanru, „Raven“ možda ne nastavlja ulazom na velika vrata poput svojeg prethodnika, iako i dalje produbljuje afirmaciju Kelele kao svojstvenog vuka samotnjaka dance scene.