Paramore “This is Why”: Bez roka trajanja

Grčki filozof Heraklit je poznat po izjavi kako je promjena jedina konstanta u životu. I da, tog citata se je, ponekad čak i nauštrb kvalitete svojeg materijala, držao i Paramore. Bend, uz kojeg je gotovo svatko tko je bio u emo fazi od 2007. godine duboko osjećao samog sebe preko razljućenih vokala Hayley Williams na „Misery Business“, ili na predivne, melankolične pop rock aranžmane („When It Rains“, „crushcrushcrush“) koji jednostavno odišu kvalitetnim plakanjem pred supermarketom ogromnom trgovačkog lanca, ove godine se predstavlja albumom „This Is Why“. Za Paramore je taj album još jedno lelujanje po spektru žanrova – album se ne vraća melodičnosti te razigranosti prijašnjeg albuma, „After Laughter“, nedužnosti „Riota!“ ili himnama za velike pozornice, koje su predstavili u albumu „Paramore“ iz 2013. godine. U pet godina, koliko je prošlo od zadnjeg albuma Paramorea, nakupilo se je mnogo internih te eksternih motiva, događaja te tragedija, s kojima se je Paramore mogao uhvatiti u koštac na novom albumu. Na kraju krajeva, Paramore je jedna od onih kaotičnih institucija, poznatih po peripetijama unutar benda (posebice odlaska gitarista Josha Farra), a nimalo milostiviji nije ni dio obožavatelja, koji nostalgično žaluje za „klasičnim izričajem“ Paramorea, štogod on bio.

Vrlo je teško reći „ah, čuo sam nešto slično prije“ pri preslušavanju „This Is Why“. Neka aproksimacija tom osjećaju koji album generira je možda drugi album Bloc Partyja, „A Weekend in the City“, koji opisuje despotski, elektrizirani London poslije terorističkog napada 2005., homofobnih te rasno motiviranih napada. Pod teretom takvog olovno teškog albuma Bloc Party je kasnije počeo pucati, a Paramore je bend uzeo kao glavnu inspiraciju za svoj album. Paramore je, dakle, pažljivo gledao svjetinu koja se raspada pod težinom same sebe.

O tome govori i u uvodnoj pjesmi, „This Is Why“, ujedno jedna od najboljih pjesama na albumu. Energična, melodična te složena, pjesma savršeno uvodi slušatelja u 36-minutni kaos te ujedno pokazuje galantan srednji prst onima, koji misle da će Paramore plivati na mrtvilu prijašnjeg materijala.

Osim borbe s glazbenim revizionistima njihovog zvuka, Paramore se na albumu obračunava i s generalnim osjećajem mučnine izazvanim trenutnim ratom u Ukrajini te pandemijom. Nekomfornu tromost te osjećaj beskorisnosti u komforu svojeg doma je opjevana u „The News“ (But I worry and I give money and I feel useless behind this computer/And that’s just barely scratched the surface of my mind). „The News“ pokazuje da Paramore unatoč svemu ima istu, nadrealnu energiju kakvu je imao i u vrijeme albuma „Riot!“ šesnaestak godina kasnije, samo upakiranu u novi, čišći, apokaliptičan zvuk. Isto dokazuje i „You First“, pjesma u kojoj narator pleše po žici dobra i zla.

„This is Why“ se također obazire i na interne anksioznosti te nevolje izazvane svim te svačim. Hayley Williams tako u „Running Out of Time“ opisuje pandemijsko, sprženo stanje uma, bez ikakvog cilja, uma te razuma. Isti motiv se ponavlja u „C’est Comme Ça“ (francuski termin za „što je, tu je“), u kojem uz plesni ritam Williams ponovno oplakuje atrofiju društva te same sebe (My social life: a chiropractic appointment). Usto, spoken word dijelovi podsjećaju na drskost te apatičnost kakvu su Wet Leg pokazale u „Chaise Longue“.

Druga polovica albuma nešto je mirnija – ako je već i moguće ljutito trčati te kriviti stanje uma svih za svoje stanje uma uz prvu polovicu, druga, ambijentalna polovica albuma je definitivno za duboko razmišljanje, što je dobro; dolazi proljeće, a s njim i romantični zalasci Sunca te južina. Uglavnom, provjerena postavka u kojoj se mogu slušati „Liar“ te „Crave“.

Pesimizam albuma razbija tek „Liar“ – mekana oda ljubavi koja ruši sve te držanju do samog sebe koja zvuči kao nešto što bi poslije točno 25 minuta zajedničkog improviziranja snimili American Football te Low. Izvanzemaljski „Crave“ oda je nostalgiji i nepotrebnom uljepšavanju loših vremena te traženju mira u vremenu u kojem nikad nije bilo mira. Album zaključuje „Thick Skull“, s iznimno dobro isprepletenim gitarskim dionicama između vokala Williams, koja pjesmom odgovara onima, koji su prozvali Paramore satelit Williams.

Vjerojatno jedan od najboljih aspekata albuma jest njegova nepredvidljivost. Poslije kraja jedne pjesme jednostavno nije za očekivati u koje puteve će odvesti album. Hoće li biti smireno? Hoće li biti grozno? Prosvjedno? Kao primjer može poslužiti prijelaz iz sardonične „C’est Comme Ça“ u jednostavno tužnu „Big Man, Little Dignity“, koja na kraju uključuje i solo dionicu flaute. U pjesmi „This Is Why“, nitko poslije minimalnog uvoda ne očekuje morbidno dobar bassline te poigravanje s efektima na gitari. Usto, u album su vrlo dobro uvedeni ambijentalni elementi (uvodi na „Big Man, Little Dignity“, „Figure 8“ te „Liar“), koji se vrlo često te vrlo dobro miješaju s eksplozivnom energijom benda.

Iako je album relativno kratak, u svojih 10 pjesama Paramore je uspio ispričati priču razuma te bezumlja te se osvrnuti na sve ono što je bend mučilo i sputavalo tijekom petogodišnje tišine. Pritom su uspjeli izbjeći sve moguće zamke te propasti, između ostalog i rizik kako bi još jedno mijenjanje zvuka stvorilo mnogo slabiji album. Unatoč svemu, Paramore je uspio ostati svoj te još jednom promijeniti svoj zvuk, no istovremeno je zadržao svoj beskompromisni, ljubazno agresivni izričaj. Ovaj album pršti ambijentom, kreativnosti te nadom u što i kako će Paramore dalje. Sve to podupire i nevjerojatno inventivna instrumentacija, bubnjevi koji zvuče kao kiša te gitare provedene kroz pojačalo te pedale na sto i jedan način. Album se sluša na 105% glasnoće, može i u slowed+reverb verziji. Definitivno jedan od konja za utrku najboljih albuma ove godine, iako je prošla tek slaba trećina nje.