Blur “The Ballad of Darren”: Odličan povratak britpop velikana

Mislim da Blur i ne treba pretjerano predstavljati, to je jedan od najvećih britanskih bendova ’90-ih koji se raspao dok su još bili veliki, da bi se potom s vremena na vrijeme okupljali, svirali sebi za gušt, pokupili hrpu para na turnejama, a tu i tamo složili i neki album. Isto se i sada dogodilo…

Ako se mene pita, njihovo prethodno okupljanje nije mi bilo toliko napeto jer je kulminiralo albumom “The Magic Whip” koji mi je (to mogu reći bez imalo zadrške) bio očajan, njihov najslabiji u karijeri. To su vjerojatno i sami skužili jer su u ovom povratku pjesme s tog albuma vrlo rijetke…

Problem tog albuma bio je u tome (opet, ako se mene pita) što je nalikovao na solo radove Albarna, a ne nešto što je nekad potpisivao Blur kao bend. Albarn je jedan od najvećih genijalaca svoje generacije i njegov talent je neosporan jer se dokazao u cijelom rasponu žanrova, od world musica do elektronike, ali ponekad djeluje da više ni sam ne zna za koji bend bi trebala biti neka pjesma.

Da ukratko riješim sve dileme… Na ovom albumu nemam tih problema.

Ako ste voljeli Blur u ’90-ima, ovo je nešto što bi mogla biti dobra reminiscencija na to razdoblje, ono, u stilu, dečki su solidno ostarjeli, ostali su svoji, a opet ponudili nešto novo i drugačije… Nije da pjesme imaju tu težinu i hitoidnost na prvu, ali gledajući neke njihove nastupe, nove pjesme su dobro zvučale i prije same objave albuma, te mi se čini da je reakcija publike na njih bila i više nego solidna. Sada kada je album vani, možemo povući crtu i reći završni sud.

Blur ovdje zvuči kao pravi britpop heroji. Pjesme su pitke, zaigrane, no da bi upotpunili prave britpop forme, možda nedostaju samo veći refreni, iako su i ovi postojeći nešto što bi se moglo pjevati zborno u nedogled na svakom festivalu ili stadionu… Ovdje se više igralo na atmosferu što danas njihovim godinama možda i više odgovara.

Kad mi malo misli odlutaju, ovaj album, koji je pun laganijih pjesama, mogao bih usporediti s Arctic Monkeysima i njihovim albumom “Tranquility Base Hotel & Casino”, ali s bitnom razlikom, a to je da mi se “The Ballad of Darren” sviđa. Čini mi se da je taj kulerski prizvuk Blur digao na višu razinu (ono što im nije uspjelo na “Think Tank”), a i sam Albarn pjevuši u stilu Alexa Turnera u nekim dionicama… Najbliže tom mom razmišljanju je uvodna “The Ballad” koja je navodno kao demo postojala još iz vremena već spomenutog albuma “Think Tank”.

Totalno suprotna pjesma je “St. Charles Square” jer u njoj gitara nosi glavninu melodijskog dijela, dok Albarn pjeva kako mu se prohtije. Ako ne bih znao njihovu diskografiju, lako bih mogao reći da je to neka njihova stara pjesma, tamo negdje iz sredine ’90-ih kad su imali mnoštvo sličnih pjesama.

“Barbaric” ima neku zabavnu zaraznost koja te tjera na slušanje iznova, s “Russian Strings” vraćamo se na “Tranquility Base Hotel & Casino” atmosferu, te ona traje dobar dio materijala do kraja. Iz tog dijela se svakako najviše ističe najavni singl “The Narcissist” koja je jednostavno briljantna.

S obzirom na to da mi je i “Think Tank” bio bezličan album, “The Ballad of Darren” bezbrižno mogu proglasiti najboljim Blur albumom u posljednjih 25 godina, od “13” naovamo. U usporedbi s onim iz ’90-ih, moglo bi se tu raditi detaljnije paralele, ali ovo je svakako dostojan album benda s tolikim vremenskim odmakom i iskustvom.