1999. je godina, barem odokativno, na mentalnoj lenti vremena većine nas prošla prije deset godina. Ipak, klasično i neumoljivo, uzrečica tempus fugit svakim pomakom brojčanika na našim ekranima podsjeća generacije kako vrijeme leti nezaustavljivo pored nas, ne obazirući se na to tko je i kako uskočio na njen vlak. Sada kada ste pobrojali na prste dvije ruke kako je ta gore spomenuta 99′ rekla svoje prije dvadeset godina, posve je jasno kako neki, nama bliski i ne tako davni glazbeni brojevi, polako, ali sigurno postaju – antologija.
Svidjelo se to nama ili ne, glazbena ostavština će posljednjim otkucajem tekuće nam 2019. dobiti svojevrsnu točku na “i”, a mi ćemo se ovim putem prisjetiti onih koji su vrata odškrinuli novom mileniju. S nekima se i dan danas družimo, dok bi druge najradije zaboravili. Predstavljamo vam 13 albuma koji dolaze iz vremena kada je album još uvijek bio bitan, a broj prodanih primjeraka nosača diska je jasno pokazivao “tko ima većeg”. Putujemo po 99′ kronološki, onako kako su radovi izlazili, šaramo po svim žanrovima, uz obavezan komentar “a gdje smo danas”.
1. Britney Spears – “…Baby One More Time”
Britney bi mnogi najradije zaboravili. Tada reklamirana kao nova kraljica pop glazbe, mlađahna gđica. Spears je prvo pokorila svijet hit-singlom “…Baby One More Time”, da bi kasnije na temelju uspjeha te glazbene numere izbacila i istoimeni album. Za razliku od tvog omiljenog benda koji je prve radove pržio na diskove i presnimavao na kazete, Britney je odmah ušla u glazbeni mainstream potpisom za veliki Jive Records, koji se pobrinuo da “girl next door” plavušica dobije luksuzni tretman u studiju. Uostalom, pola albuma je snimljeno u Švedskoj, gdje je zvukom dirigirao hitmejker iz sjene. Max Martin. On zaslužuje poseban članak, stoga ćemo zatvoriti ovu crticu činjenicom da je ovaj album prodan u 32 milijuna primjeraka.
Gdje smo danas? Pop je ostao… pop. Samo što je jedna Britney bila kudikamo čednija od današnjih debitantica. Ništa ljubav, samo k*****.
2. Eminem – “Slim Shady LP”
99′ godine samo su studiozne glave hip-hopa znale kako Dr. Dre kuha karijeru najboljem bijelom liričaru svih vremena. Iskreno, uopće mi nije problem takvo što napisati, jer oni upućeni znaju da je “Em” još tamo od prvog, samostalnog izdanja “Infinite” davao naznake da će promijeniti svijet uglazbljene lirike. Kada još u formulu neosporivog talenta dodate i master producenta koji se krije iza imena Dr. Dre, posve je jasno da se radi o nečemu posebnom. Sada otvorite knjižicu ovog CD-a (znam da ga imaš) i malo pročitaj tekstove i zapitaj se bi li takvo što danas prošlo ispod radara stroge cenzure. Možda je upravo ta kontroverza rezultirala idućom, epohalnom pobjedom hip-hopa pod imenom “Marshall Matters LP”
A gdje smo danas? Hip-hop je najpopularniji glazbeni žanr, Eminem i dalje stvara glazbu, Dr. Dre ima novog najboljeg liričara svijeta, a ime mu je Kendrick Lamar.
3. Blur – “13”
Za razliku od gore navedenih, Blur je 99′ izbacio šesti album. Britpop super-teškaši uspeli su se na sam vrh top ljestvica, Damon Albarn je postao glazbena zvijezda, unatoč činjenici da su im rivali iz skupine Oasis puhali za vratom svojim bezobraznim, provokativnim i bahatim držanjem. Upravo u trenucima kada se britpop pomalo ispuhao, Blur je na “13” preokrenuo cijeli nacrt naopačke i hrabro ušao u art-rock eksperiment. Istina, našli su se tu i neki poznati singlovi poput “Coffee & TV”, no bacite uho i na puno sporiju “No Distance Left To Run”. Tu je i pomalo Caveasta “Tender”, a meni najdraža traka s albuma je svakako atmosferični masterpiece “Caramel”.
A gdje smo sada? Blur je i dalje aktivan, a posljednji studijski album “The Magic Whip” zadovoljio je kritiku i fanove. Ipak, Damon Albarn je ovih dana više posvećen virtualnoj škvadri Gorillaz. Što se zvuka s trinaestice tiče, njeni utjecaji na moderni alternativni rock su više nego čujni.
4. Moby – “Play”
8/18. Osamnaest pjesama, osam singlova. Sve što je Moby dotakao na ovom albumu, postalo je zlato. Bilo da se radi o beskonačno različitom kolažu zvukova za reklame i filmove, ili pak glazbenoj podlozi za milenijski tanz. Isto tako, “Play” se, zajedno s nešto kasnijim “Kid A” pokazao glasnikom postmoderne. Sanjiva, mekana produkcija ušuškala je mnoge ispod popluna u vremenima kada su tehnološka dostignuća kucala na velika vrata. Uzmite još u obzir dolazak novog milenija, i postat će vam jasno da je “Play” proto-soundtrack za izgubljene milenijalce. Remek-djelo elektronske glazbe.
A gdje smo sada? Moby je i dalje relativno aktivan glazbenik, no ovih dana je više usredotočen na socijalnu pravdu. S druge pak strane, svi i dalje slušaju “Play”, no nitko nikada nije uspio dotaknuti njen komercijalno-umjetnički uspjeh. Nekako sumnjam i da hoće.
5. Blink 182 – “Enema of the State”
Ovih dana Blink-182 najvjerojatnije gledate u sporednoj ulozi na plakatu propalog festivala Fyre. Istoimeni dokumentarac o fijasku na Bahamima svakako je preporučeno štivo, a činjenica da je Blink-182 zalutao u lineup kojim dominiraju imena poput Major Lazer, Claptone ili Rae Sremmurd dovoljno govori o trenutnom stanju njihove karijere. Šuška se da će surađivati i s notornim Chainsmokers. S druge pak strane, 99′ je Blink bio u naponu snage. Njihov punk rock magnum opus donio je besmrtne singlove poput “What’s My Age Again” i “All the Small Things”, a sve što je uslijedilo kasnije nije se moglo mjeriti s količinom testosterona mladih napaljenih pubertetlija koji su uz one široke bokserice gledali Američku pitu i sanjali o klinču s Tarom Reid i Shannon Elizabeth.
A gdje smo sada? O trenutnom stanju Blinka smo pisali već gore, no snaga Eneme je toliko jaka da momci i dalje bez većih problema pune velike dvorane i predvode velike festivale. Punk rock ala Blink je ipak mrtav, pregazilo ga vrijeme.
6. RHCP – “Californication”
Davno prije istoimene serije pojavio se album koji je za RHCP bio isto što i crni album za Metallicu. Zlobnici će reći da su se Peppersi 99′ prodali Warner Bros društvu s all-killer-no-filler uspješnicom melodičnih i nježnijih riffova, no prava je istina da je “Californication”, svidjelo se to nama ili ne, najuspješniji portret zapadne obale SAD-a u posljednjih dvadeset godina. Kako i ne bi bio kada je za ovaj studijski uradak gitaru napustio istetovirani švaler Dave Navarro, a instrument preuzeo legendarni Frusciante. Glazbeni ekvivalent romanu “Inherent Vice” Thomasa Pynchona. Sex, droge, rock’n’roll i malo suicidalnih misli. Nije uopće slučajno da sam ovaj tekst počeo pisati normalno odjeven, samo kako bi do kalifornikacije negdje putem izgubio majicu.
A gdje smo sada? RHCP je, baš po šabloni velikog srednjostrujaškog benda, i dalje polovično aktivan, s polovično uspješnim albumima koji su polovično kvalitetni. Daleko su od svojih suludih funk-rock početaka, a još dalje od ludila singlova s najuspješnije im kalifornikacije.
7. The White Stripes – “The White Stripes”
E ovo je već ozbiljnija igra. Dok su se momci iz The Black Keys još igrali s instrumentima, Jack White je, zajedno sa svojom tadašnjom suprugom Meg, izbacio eponimni debi ravno iz neke garaže u Detroitu. Godina je pogađate 99′, kada niti nije bilo toliko cool zvučati kao da si ispao s razvaljene studijske trake. Kratki rafali riffova, specifični vokalni mix i teški blues potonulog industrijskog giganta, otvorili su Pandorinu kutiju beskrajne kreative Jacka Whitea, koji je s ovim sastavom pokorio svijet. Inače, jednu od ključnih uloga u misiji zvanoj “proboj na tržište” odigrao je pokojni BBC DJ John Peel.
A gdje smo sada? Jacka Whitea boli kuki za matični mu sastav, koji, kao što i znate, više ne postoji. Njegov ego veći je od svih stripesovih albuma zajedno, stoga nije za čuditi da sam tumara svijetom uz vrhunski prateći sastav izvodeći što mu se prohtije. Tu je i glazbena etiketa “Third Man Records” koncentrirana na vinil, tu su redoviti samostalni albumi, a i pokoji izlet u drage mu usputne projekte poput The Raconteurs.
8. Santana – “Supernatural”
Skroz mi je dobro ovih dana gledati uvrijeđena lica rock antologa koji se zgražaju nad neznanjem djece. Najbolji primjer generacijskog jaza prezentirao se u pjesmi Rihanne “Wild Thoughts” gdje je DJ Khaled iskoristio melos Santanina hita “Maria Maria”. Djeca su se s pravom pitala tko to tamo tako lijepo svira, kritičari su se primali za glavu, a ja sam razvukao jedan veliki smiješak na lice. Santana je daleko od svog zenita karijere, ali kada tvoj komercijalno najuspješniji i nikako ne najbolji album i dalje pali top-ljestvicama, znaš da si i dalje relevantan. “Supernatural” je savršen primjer kako zajahati aktualne trendove uz svoj potpis i pokazati svima tko je gazda. Santana je gazda.
A gdje smo sada? Carlos i dalje svira, no daleko je to od ozbiljnih radova s kojima se proslavio. Latin rock je mrtav na srednjoj struji, sada svi briju na raggaeton i slične ritmove. Jedino što je od Santane ostalo su bongosi i taj senzualni ples Rihanne na “Wild Thoughts”.
9. Slipknot – “Slipknot”
Sjećam se, negdje tamo ranih dvijetisućitih, da mi je pomalo pomaknuti susjed, tek koju godinu stariji od mene, u ruke uvalio ovaj album. Ja sam tada živio na ručku i Limp Bizkitu, pa kaže on meni “ovo ti je slično, samo su ovi ozbiljno sjebani likovi iz ruralne Amerike”. Izdržao sam onaj intro i možda 45 sekundi manijakalne “[sic]”. Mislio sam si da sam potkovan u glazbenom bijesu, mislio sam si ja da je Limp Bizkit divljanje. Onda sam čuo ovo i ugasio CD. Nisam ga dirao do kraja osnovne. Onda sam ga opet pustio i vjerojatno istisnuo nekoliko akni pred ogledalom. Nu-metal je s ovim uratkom dotaknuo vrh, nema dalje. I sad me trnce prolaze dok slušam “Eyeless”. Nekima je ovo dječačka pizdarija, ali ja i dan danas tvrdim da je ovo jebeno bijesan i jebeno dobar album. 10/10
A gdje smo sada? Slipknota ima, ali ko da ih i nema. Nu metal je mrtav, ali i to će se vratiti. Jedini je problem što su klinci koji su dovoljno istraumatizirani da uopće krenu stvarati ovakvo što, vjerojatno napucani Xanaxom pa im je draže raditi cloud rap. Šteta.
10. Sting – “Brave New Day”
Turneja po vinarijama Francuske i Italije. Sting je uvijek bio fin lik, dobro, možda je kao mlad u The Police bio umišljeni prgavac, ali svi ga pamtimo kao odmjerenog gospodina. Zapravo, svi mi mlađi ga pamtimo po “Desert Rose”. Ovaj album je kao jelo u 9 slijedova u skupom restoranu. Recenziju će naravno napisati Davor Butković. Glazbeni zalogaj u stilu Paula Simona. Definitivno 18+ materijal, ali nikako zbog vulgarnosti, već zbog činjenice da nemaš što raditi uz ovo dok ne prođeš dva kontinenta. Globalni put oko svijeta uz blago naginjanje u pustinje sjeverne Afrike.
A gdje smo sada? World music, i popularni world music su itekako živi. Sting također. Simfonijski orkestri, ogoljeni bend, intimno, stadionski, kako hoćeš. Svira i jako dobro živi od toga. Studijski, očekivano u padu.
11. RATM – “Battle for Los Angeles”
I dok je velika većina liste prezentirala uratke koji su nagovijestili rast ili pak povratak na vrh pripadajućeg glazbenika, Rage je s ovim albumom pomalo izgorio. Nije ovo njihov najbolji album, niti blizu, a i iskreno mislim da je nakon “Testify” i “Guerilla Radio” sve to otišlo kvragu. Ispeglana produkcija, uigrana svirka, uvijek prisutni bijes i komunističko znakovlje došli su do svog kraja uz posljednje taktove “War Within a Breath”. Istina, godinu kasnije izbacili su i dalje finalni “Renegades” ali nije to više bilo to. Osvijesti činjenicu da su ti Rage majica i znojnik stari preko dvadeset godina.
A gdje smo sada? RATM se nikada službeno nije raspao, a svako malo uletavaju glasine o nekoj povratničkoj turneji. Nešto slično u krnjem sastavu dobili smo uz “Prophets of Rage”, koji je ozbiljno prodrmao Šalatu prošle godine, no štafeta više nije u njihovim rukama. Run The Jewels radi isto to što je radio i Rage, no oni sviraju taj megapopularni hip-hop.
12. Dr. Dre – “2001”
Dr. Dre je, mora se priznati, ponajbolji glazbeni biznismen i producent. Uostalom, pogledajte listu najbogatijih glazbenika, sve će vam biti jasno. S druge pak strane kada promatramo Drea kao repera, tu su stvari već malo drugačije. U 30 godina karijere izbacio je samo tri albuma, a upravo je ovaj ružni omot prednje lice njegove druge po redu nakupine pjesama koje i dan-danas svi slušaju u klubovima. Bangeri zapadne obale uz all-star postavu repera. Malo Snoop Dogg, malo Nate Dogg, malo Xzibit. Album iz vremena kada su Lakersi bili jaki, kada je druga garda hip-hopa palila dvorane i stadione. Zenit jednog vremena, uglazbljeni hedonizam izgubljen negdje iza dima marihuane. 6x platinast.
A gdje smo sada? Rap je popularniji no ikad, no u nešto drugačijem obliku. Dre je našao svog novog konja za trku, a zove se Kendrick Lamar. Naravno, Dre u rukama ima karijeru trenutno možda i najboljeg repera današnjice. “2001” je i dalje popularan, ako ništa, svi smo barem jednom uletili na podij uz taktove “Still Dre”.
