“Mi taman kupili nove mikrofone. Dođe Mars Volta na tonsku, Cedric spoji kabel u nov novcat mikrofon, uzme ductape i krene manijakalno motati. Laso. Les Savy Fav prije njih gotovo razmontirao binu, pjevač je koncert završio na šanku pod onim malim svjetlom.“

Mate Škugor ima ovakvih priča koliko ti srce zaželi. Simpatični, kao od kamena odvaljeni Šibenčanin kose uredno uvezane u rep, uvijek kratke hlače i majica na bend. Najčešće pozicioniran ispred tonca u Močvari, naslonjen na onu kosu, prilično ugodnu ogradu. Prekrižene ruke i počesto zatvorene oči. Sjećam ga se još iz kasnijih dana srednje škole, kada sam tek otkrivao njegov redoviti program Žedno Uho i N.O Jazz Festival. Tada se skrivao iza nadimka “zednouhi“ na forum.hr koji mu je bio jedno od sredstava promocije programa. Banalno bi se reklo, “prosto seljačke” najave, no ono puno bitnije od forme, barem kada je Mate u pitanju – jest sadržaj.

Njegov sadržaj, čije temelje možemo vremenski locirati u sredinu devedesetih, a prostor u KSET, oduvijek je bio, barem koliko sam ga mogao proučiti – edukativan. Žanrovski neopterećen, u Zagreb je godinama dovodio one bendove koji možda nemaju naklon masa i hit-uspješnice na radijskim postajama. U vremenima kada je Radio Student bio jedini glazbeni glas budućnosti, u vremenima kada internet nije bio brz i dostupan kao danas, Mate Škugor je pažljivo kurirao program koji bi se mjesečno tiskao na programsku knjižicu matičnog mu KSET-a. Tih dana nisam ni znao što je KSET, a kamoli da sam tu knjižicu mogao i vidjeti. Ipak, ne sumnjam kako je taj komad kartona bio jedna popularna skripta gdje se, sukladno financijskim mogućnostima zaokruživalo što će se doći čuti i vidjeti.

Muziku podržava

Danas, dvadeset godina kasnije, situacija je bitno drugačija, ali je u suštini gotovo ista. N.O. Jazz Festival nažalost, više ne postoji, Žedno Uho Festival također više nije “na mapi”, ostali su samo sporadični koncerti po metropoli, i jedna relativno nova, nadajmo se uspješna primoštenska priča naziva “SuperUho”. Ipak, krenimo redom. Od početaka do danas Mate je prošao puno koncerata, ali i prepreka na putu da ih ostvari. Gubio je podrške, selio festivale i koncerte, no nikada nije odustao. Stoga, ususret velikom, devetom po redu koncerta The Nationala u Hrvatskoj te još jednom izdanju SuperUha, zasjeo sam s Matom na čaj puno prerano ujutro i malo porazgovarao o nadolazećoj kruni sezone. Uz njih, neke još neispričane priče.

Prva etapa zagrijavanja za festival odrađena je s Japandroidsima u Močvari. Ako ćemo biti precizni, sve je krenulo još u svibnju s koncertom Yo La Tengo. Ipak, ono najzvučnije gostovanje, finale prije finala u Primoštenu je upravo taj koncert Nationala. Mate se rado prisjeća svih tih 9 nastupa koje je promovirao. Krenulo je upravo u KSET-u, nastavilo se u PAUK-u, a sad je eto već drugi put došlo do Šalate. “Vjerovao ili ne, u PAUK-u mi je već bilo jasno kako se The National i Zagreb nekako posebno vole. Bili su ovdje na svim turnejama osim na onoj u sklopu promocije albuma ‘Alligator’. Nisu tu imali distributera, pa su agent i menadžer, u neimanju podatka prodaje diska i ploča, odlučili propustiti Zagreb. Sličnu sudbinu je skoro doživio i taj koncert u PAUK-u, no na sreću, bend je inzistirao tu doći, čak su otkazali dva giga u Njemačkoj da se vrate u Zagreb. Dosta nadrealna situacija, nakon prve pjesme ‘Start a War’ Matt je samo rekao ‘holy shit’. Ima snimka”.

 

The National je zbilja priča za sebe. U utorak će vjerojatno ta velika priča dobiti još jedan veliki nastavak. Bez obzira na činjenicu da The National sada ima Grammyja i što su po svim definicijama postali veliki bend. Matt i društvo nikada nisu žrtvovali svoj zvuk, i fanovi će to vrlo vjerojatno još jedanput prepoznati i propisno pozdraviti.

Mate pak, osim festivala, gore spomenutih koncerata Yo La Tenga i Japandroidsa te The Nationala, radi puno manje koncerata nego inače. Prošla su vremena kada je Žedno Uho Festival u mjesec dana nagruvao preko deset koncerata na nekoliko lokacija. Konkurencija je jača no ikad. Moj sugovornik je toga itekako svjestan. “Puno ljudi radi koncerte. Kupovna moć je ostala ista, možda je čak i nešto niža nego prije 6-7 godina kad su se ljudi u jeku krize neobjašnjivo okrenuli kupovini nematerijalnih iskustava. Što se tiče ostalih koji rade posao, ima nekoliko odličnih promotora i naravno, INMusic festival na kojem sam odgledao nekoliko vrhunskih koncerata (David Byrne i Nick Cave), pa čak i glumio osiguranje na Portugal The Man, budući da mi je kćer inzistirala da bude u prvom redu na ogradi. Sjećam se da sam na Davidu Byrneu ugledao mlade djevojke koje su na svoje majice otisnule citat njegove pjesme iz ere Talking Headsa. Drago mi je to vidjeti. Duh postoji, u fragmentima. Što se same ponude tiče, stvari su se sada ipak malo posložile, dok je prije 3-4 godine bio potpuni kaos. Pretprošle jeseni sam izbrojao u jednom tjednu deset stranih koncerata… “

Spomenuo sam gore Matu i prepreke na koje je nailazio tijekom promotorske karijere. Kada se baviš promocijom glazbe, pogotovo alternativne koja ne podilazi publici već je educira, posve je jasno kako je financijska konstrukcija bez podrške grada – neodrživa. Mate je godinama bio zanemarivan od strane Zagreba, a tako je i danas. “Posve smo nebitni, ne percipiraju nas uopće. Ako si nezavisan, zbilja si nebitan. Tako da nažalost oni i dalje ne cijene naš rad. S tim sam se davno pomirio, znam gdje mi je mjesto u društvu, to sam sam odabrao. Popularna glazba, znači sve osim klasike, je za njih komercijalna djelatnost. I tako joj pristupaju. To je za njih neozbiljno. Mi smo radili čak i dosta modernih skladatelja, opet ništa.“

Udruga Promo u Vintageu
Udruga Promo u Vintageu

Prisjetio sam se i zajedničkih izjava koncertnih organizatora okupljenih pod imenom “Promo“. Mate kaže kako su tada neki pomaci bili i napravljeni u razgovorima s tadašnjim ministrom kulture, no promijenila se vlast i opet – ništa. Ovu tužnu priču ćemo zatvoriti podatkom kako će Mate u ovoj godini dobiti 90.000, a u državni proračun uplatiti 350.000 kuna. Moglo bi se tu još o tome kako se Mate ne može aplicirati na zakladu Kultura Nova jer je registriran kao d.o.o., dok istovremeno primjerice umjetničke organizacije mogu aplicirati na poduzetništvo u kulturi. Tržišna tekma je fer koliko i suđenje na onoj famoznoj utakmici otvaranja Mundijala 2014. godine kada je Brazilcima protiv Hrvatske dosuđen nepostojeći jedanaesterac.

Ipak, nije sve tako crno i sivo za Matu. Kad već neće preko državne, hoće preko lokalne razine. Nakon Terranea i Super Uha u Šibeniku, gdje su problemi bili nešto drugačiji, no podjednako stvarni i otežavajući, Mate je skrasio svoj festival u Primoštenu, prijestolnici kontroverznog gradonačelnika Stipe Petrine. “To ti je čovjek koji je davno skužio da ako neće doslovno nekome j…. mater, da ga neće uopće ni percipirati. Uz to, za mene možda i najbitnije, on nešto i zna o muzici. Odrastao je uz Pink Floyd, rock šezdesetih i sedamdesetih, uredno ide na koncerte Brucea Springsteena i Rogera Watersa. Možda ne prati aktivno događanja u glazbi posljednjih dvadesetak godina, ali gaji senzibilitet, cijeni to. On je u Primoštenu recimo organizirao i besplatan Tribute to Pink Floyd koncert, teško da se može pronaći još jedan takav načelnik općine u Hrvatskoj. “

Tako je, posve neočekivano moram priznati, Mate pronašao zajednički jezik s Petrinom i na neki način usidrio SuperUho u mirne primoštenske luke. Prema Škugorovim riječima ugovor je potpisan na pet godina i ta priča ima svoju točku na kraju. Ove godine, od 6. do 8. kolovoza, u grad će stići razno razne indie face. Od Johna Mausa, preko izvrsnih Algiers sve do norveške freak-punk atrakcije Turbonegro. Ne smijemo zaboraviti ni plesnu electro atrakciju (!!!).  Reklo bi se, za svakoga ponešto.

O Petrini bi se također dalo razgovarati u feljtonima, no moje kratko introspektivno zapažanje u neku ruku vidi logičnim da su Petrina i Mate kompatibilni. Škugora nikada nisam čuo da psuje, niti izgleda da je nagle naravi. Upravo suprotno. Petrina je s druge pak strane kao poduzetnik i menadžer, često nagao i lak na okidaču. No bez obzira na takve različitosti, Petrina ima senzibilitet i “razumije“, stoga nije za čuditi, ali je za žaliti da je on, gotovo u potpunosti van tog faha, jedini na obali prepoznao Matu Škugora i njegov eksperimentalni glazbeni program. No što je tu je, situaciju očito ne možemo mijenjati, ali joj se Mate može prilagoditi.

Uz sve ovo, stigli smo spomenuti i ugasli Electronic Beats Festival. “Nema ga više nigdje u Europi, zadnje veće što su radili bila je turneja Gorillaz po Europi, trebali su doći u Zagreb, no premalo smo tržište. Poljska je dobila taj gig, ipak je njih 40 milijuna, protiv toga ne možeš. Vidiš čak ni agentima nije jasno zašto se lokalne zajednice ne uključe aktivnije u cijelu priču kad već profitiraju na tome.“

Ono što još više rastužuje u čitavoj priči je činjenica da to nije duh čitavog “prljavog“ Balkana. U Ljubljani je svijetli primjer razumijevanja, senzibiliteta i naposljetku razuma upravo Kino Šiška. Mate tvrdi kako je tamošnji gradonačelnik napravio izvrstan posao uloživši u taj prostor koji sada, uz pravo vodstvo, vodi jedan bogati kulturni život. Takvo što bi se dalo napraviti i u Zagrebu. Kandidata možda nema puno, ali sigurno bi se našao prostor optimalnog kapaciteta koji bi mogao postati zagrebačka “Šiška“. Uostalom, upravo domaća publika redovito puni tu i ostale ljubljanske dvorane.

Tako smo razgovor i priveli kraju. Pričali smo o idejama, i onom, pomalo romantičnom, što bi bilo kad bi bilo. Problem je što bi zbilja sve to i moglo biti. No, bez obzira na sve nedaće, probleme i prepreke, Mate ne odustaje. Jest da je koncerata manje, jest da više nema tih malih, riskantnih i često financijski neisplativih gigova. Ta vremena su, do nekih boljih, iza nas. Do tada se moramo zadovoljiti malom, ali probranom ponudom te čekati da Zagreb u svojim uredima dobije nekog Petrinu koji će lupiti šakom o stol i reći dosta jeftinom klijentelizmu. Matin program je kultura i točka.

558 Shares
Muziku podržava