INmusic (drugi dan): Nick Cave i St. Vincent opravdali sva očekivanja

    5474

    13. INmusic Festival: Nick Cave & The Bad Seeds, St. Vincent, Bombino

    449Kn
    Datum i vrijeme: Utorak, 26.6.2018. @ 16:30
    Mjesto održavanja: Jarun Zagreb

    Nakon deset godina religioznog pohođenja našeg najvažnijeg i najdugovječnijeg glazbenog festivala u metropoli, mogu preporučiti kako INmusic treba posjećivati između 17 i 20 sati svakog dana jer ćete upravo tad čuti najbolje skrivene dragulje zbog kojih su festivali, uostalom, i važni. Dok neki Fejsbuk kolege tvrde kako “za praćenje tih malih bendova treba biti upućen u aktualna zbivanja na sceni”, ja se ne bih uopće složila – nema ništa ljepše no vidjeti kako te neki bend neplanirano oduševio. A tako je i bilo jučer, na drugom danu INmusic festivala.

    Usprkos (ponovnom) propuštanju sjajnih Lika Kolorado za koje se zaista nadam da ću ih imati prilike čuti nekad uskoro, i drugog je dana festivala (za mene) prvi izvođač na glavnoj pozornici sjajno rasplesao nadolazeću publiku – riječ je, dakako, o Bombinu, odličnom afričkom gitaristu i kantautoru koji je s bendom od početka do kraja nastupa kontinuirano dizao na noge sve prisutne – i one koji su bili ‘samo u prolazu’ uspio je zadržati na glavnoj pozornici, tjerajući ih na ples.

    Osim što Hidden stage na festivalu skriva mnoge odlične, a nekima i nepoznate izvođače što će se pokazati točnim i nešto kasnije, između 19 i 20 sati nastupom J.R. Augusta očekivala sam vidjeti i čuti već viđeno, no dobila sam i puno više od toga. Ovog sjajnog multiinstrumentalista iz Zaboka slušala sam većinom po zagrebačkim koncertima neke davne 2014. ili 2015. kad je pretežno nastupao sam, uz eventualnu pratnju dvoje do troje ljudi na vokalima ili gitari – okupivši sjajan zbor i odličnu brass sekciju, J.R. August i njegova ekipa očarali su sve prisutne, pa čak i ekipu koja je pred kraj samo došla popratiti utakmicu.

    St. Vincent, INmusic
    St. Vincent, foto: Leonora Bedić
    Muziku podržava

    Kad smo već kod utakmice, iskre nacionalnog ponosa zbog jedanaest muškaraca što naganjaju loptu u Rusiji počele su tinjati i kod mene, pa sam bacila oko na prvo poluvrijeme i kratko se osvrnula na Koala Voice, na žalost samo u prolazu prema glavnoj pozornici gdje je taman startao za mene najvažniji nastup drugog dana festivala – onaj Anne Clark iliti St. Vincent. Prije no što krenem bilježiti svoje dojmove s koncerta, zapamtite ovaj citat: “Opinions are birthdays. Everyone has one and I only know yours because of Facebook.”

    Malo parafrazirano, no svejedno istinito – jednima “najveće razočaranje INmusica još od Black Keysa”, a drugima “ukazanje s neba koje je nadmašilo Nicka Cavea”, čitajući dojmove publike može se zaključiti kako jučer nismo bili na istom koncertu. Dakle, dragi čitatelju, umjesto da čitaš kako je bilo drugima – idi na koncerte, slušaj glazbu i dopusti da te očara ili razočara, baš kao što je St. Vincent jučer očarala mene, a razočarala nekoga drugoga. Sjajan nastup počeo je žestoko već na početku sa “Sugarboy”, pri čemu je Anna sasvim suvereno zauzela pozornicu sa svojim gitarama.

    St. Vincent i bend, INmusic
    St. Vincent i bend, foto: Leonora Bedić

    Dajući time novi, nešto žešći štih pjesmama “Los Angeles” i “Pills” vješto ukomponiran s odličnim scenskim nastupom, St. Vincent sinoć je oduševila mnoge oko mene, poglavito muški dio publike, ali prvenstveno svojim nastupom i samouvjerenošću prije no izgledom – i neka je tako. Preko polaganih “Year of the Tiger” i “Strange Mercy” pa do rasplesane “Rattlesnake”, sinoćnji je njezin nastup za mene dobio ‘zeleno svjetlo’ zahvaljujući atmosferi koju stvara oko sebe i kod publike i energijom kojom skakuće po toj pozornici ostavljajući dojam kao da vrlo dobro zna što radi i zašto to radi. Apsolutna dominacija.

    Jinx, INmusic
    Jinx, foto: Leonora Bedić

    Gol u devedesetoj minuti nadodao mi je novu životnu energiju u plećima za nastavak večeri, međutim to ne uključuje i fangirl momente u prvim redovima kako bih što bolje vidjela Cavea, pa smo u pauzi osluhnuli divnu Irenu Žilić, možda malo nespretno stavljenu u raspored zajedno s Jinxima na OTP World Stageu koji su ipak nekako k sebi privukli najveći dio publike u tom trenutku večeri.

    Nakon nastupa povodom okrugle karijerne obljetnice ranije ove godine u Domu sportova, bilo je zanimljivo vidjeti kako će se nositi s festivalskom publikom koja je i više no spremno dočekala Jinxe plešući i pjevajući od prve do zadnje minute – poslije “Jesmo li dobro”, “Continental Blue” i “Ako si rođen u pogrešno vrijeme”, singlova s odličnog posljednjeg albuma “Pogrebi i pomiriši”, uslijedile su svima poznate uspješnice i hitovi, a mislim da dojam s njihovog odličnog nastupa najbolje može rezimirati ekipica pokraj mene koja je odbila otići na Cavea dok ovi ne završe s nastupom.

    Nick Cave, INmusic
    Nick Cave & The Bad Seeds, foto: Julien Duval

    I onda je krenuo vrhunac večeri. Kako je to kolega lijepo rezimirao – na glavnoj pozornici INmusica tijekom godina bilo je genijalnih, dobrih i prosječnih bendova, ali sinoćnjim je nastupom Nick Cave svakako zasjeo na sam vrh INmusica i ‘pokazao kako se to radi’. Ne mogu reći da sam veliki fan, no to nije ni važno, dapače – svojim gotovo dvosatnim nastupom Cave je očarao i one najotpornije. “Do You Love Me”, upitao nas je Nick par minuta prije ponoći i dobio najljepši mogući odgovor od razgaljenog auditorija, pa čak i nekoliko ženidbenih ponuda tamo daleko u prvim redovima. Lijepo. “Red Right Hand” a potom i “Loverman” izazvale su jednaku količinu emocija kako kod publike tako i kod Cavea, pa reče on nama kako smo sigurno zbog ovakve divne atmosfere zasluženo dobili Island.

    Nick Cave, INmusic
    Nick Cave & The Bad Seeds, foto: Julien Duval

    Vrhunski je on izvođač, a sve što publika možda nije dobila od QOTSA kao headlinera večer prije, svakako je dobila sinoć. Caveov nastup gotovo će sigurno ostati zabilježen kao najbolji na ovogodišnjem festivalu, a vjerojatno i kao jedan od koncertnih zbivanja sezone u metropoli. Plesanjem s odabranim sretnicima iz publike na “Push the Sky Away” i “Stagger Lee” zaokružen je ovaj fenomenalan nastup, inače produžen za petnaestak minuta što je rijetkost, pa nam ostaje nadati se kako je bilo lijepo i bendu, a ne samo publici.

    Umjesto da s naletom emocija poslije Cavea pođem kući svojoj, dopustila sam si iz melankolije šmugnuti na Hidden stage poslušati ‘bend čije pisanje naziva traje duže od njihvog nastupa’ – Islanđanke Reykjavíkurdætur. Zamislite neku rap bitku Mimi Mercedez i Sajsi MC, umnožite ih par puta i prebacite jezik tekstova sa srpskog na islandski.

    Reykjavíkurdætur, INmusic
    Reykjavíkurdætur, foto: Leonora Bedić

    U doslovnom prijevodu, ‘kćeri Reykjavika” oduševile su publiku svojom kombinacijom rapa, elektronike i popa, a zgodno je i spomenuti kako je riječ o šesnaestočlanoj skupini koja je u domicilnoj zemlji poprilično politički angažirana, pa tako nerijetko šokiraju, ali i impresioniraju svojom pojavom. Premijerni nastup u Hrvatskoj za kćeri je prošao odlično, a bilo bi zgodno popratiti ih i na nekim solo koncertima. Zaključno, drugi dan festivala publici je donio sve što možda nisu dobili u ponedjeljak, i puno, puno više od toga.

     

    719 Shares
    Muziku podržava