Taylor Swift “The Tortured Poets Department” – polupečeni pokušaj poetičnosti

Mislim da Taylor Swift ne zahtijeva previše uvoda niti konteksta, s obzirom na to da za nju zna svatko tko imalo prati popularnu kulturu današnjice, a katkad (nevoljko!) i oni koji to ne rade. Ipak, takav svjetski fenomen sigurno zahtijeva i nešto pažljivije promatranje, pa se ovom albumu mora ponešto pažljivije i pristupiti. Dvije bitne stvari za znati kod “The Tortured Poets Department“ – prva je ta da je za ovaj album ponovno pozvan producent Jack Antonoff koji je s Swift radio i na njenom prijašnjem albumu “Midnights”, a druga je da se dosta pjesama vrti oko njezinog odnosa s Mattyjem Healyjem, koji je inače vokalist i glavni producent za bend The 1975. To je dovoljno prolivenog čaja, ali ako znate išta o Mattyju, neke dijelove albuma je malo teže shvatiti ozbiljno.

Nego, vratimo se na bitniji dio, produkciju obavlja Jack Antonoff i to u potpuno sigurnom stilu – blagi synthpop srednjeg tempa koji daje sve od sebe da niti slučajno ne ozlijedi uho ili pokaže imalo polarizirajućeg karaktera. Nemojte me krivo shvatiti, ne inzistiram na tome da Taylor izbaci thrash metal album, ali da me se s uperenim pištoljem u glavu pita da se sjetim ijedne instrumentalne melodije ili ritma s albuma (što za današnje fanove Taylor Swift čak i nije neobičan način diskusije), unatoč godinama produciranja i razvijanja sluha za isto, jedino što bi mi ostalo u sjećanju je 2 sata smjese bezbojnih zvukova nalik na glazbu za lift. No dosta o smjesama i tragičnim sudbinama, poanta je da se glazba ne ističe. Ali to nije kraj priče.

Ljepše rečeno, album se više fokusira na stihove i izričaj same Swift, umjesto impresivnih instrumentalnih i produkcijskih trikova. Nipošto loša ideja i zapravo krajnje prikladna za ono što Taylor pokušava izraziti sa svojim novim izdanjem, a to je zrelost, iskren izričaj i novi identitet koji se još više udaljava od stereotipične pop zvijezde, sve to sa blagom dozom samosvjesnog humora. Međutim, na putu se nalazi jedna malena prepreka koja se tijekom albuma razvija u masivan problem koji cijeli plan, koji na papiru izgleda sjajno, baca u vodu. Problem o kojem je riječ ovdje je da Taylor Swift jednostavno nije autorica tog kalibra.

Naime, album kojem je cilj da glazbu baci u pozadinu i uloži svu svoju snagu u pseudopjesničku estetiku i iskrene stihove se jednostavno ruši pod težinom istih nespretnih stihova, srednjoškolskih metafora, forsiranog vokabulara i jednostavno dramatičnih stihova do točke gdje prelaze u laži (kao kada Swift inzistira da nitko ne bi mogao preživjeti niti dan u ludnici u kojoj su je odgojili). U najboljem slučaju, stihovi prelaze u jednostavno objašnjavanje ili prepričavanje koje nalikuje razgovornom tonu umjesto tonu namijenjenom glazbi – ja se osjećam loše zbog ovog i ovog, ti radiš ovo i ovo, ja ću napraviti to i to. Ako ništa drugo, iz ovoga se može izvući da je katkad bolje imati tekstopisca, a i da poezija nije baš toliko laka.

Međutim, kada kažem „u najboljem slučaju“, to uistinu i mislim, s obzirom na to da određeni dobri trenutci i postoje u nekim pjesmama. Po tom pitanju, dvije pjesme se ističu nad ostalima (uključujući “Anthology“ izdanje), a to su “So Long, London“ i “But Daddy I Love Him“, u kojima taj standardni razgovorni stil (koji je, po svemu sudeći, jedina razina na kojoj se Swift osjeća ugodno) funkcionira i stvara ciljanu atmosferu. Interesantne priče, detalji i iskreni doživljaji se spajaju, instrumentali sjede u pozadini, obgrljuju slušatelja autentičnom i melankoličnom atmosferom, pritom izlazeći iz zvučne magle samo na bitne trenutke, stvarajući iskren odraz i ugriz stvarnih sjećanja koje se nenajavljeno prikazuju, a ipak nose trunke utjehe. Te dvije spomenute pjesme nisu jedine koje uspiju u prikazivanju ovakve atmosfere, ali su jedine koje to uspijevaju na visokoj razini i to bez upečatljivih mana.

S time na umu, za one slušatelje koji ulaze u ovaj album tražeći novo i emocionalno iskustvo, moguće je takvo utočište naći u pokojoj pjesmi, ali će za to biti potrebno prijeći preko mora pozadinske glazbe za koju je najbolje da ostane takva, jer će inače, pri čitanju stihova, postati nepodnošljiva ili smiješna. Za one koji ulaze u ležernije iskustvo i s manje očekivanja, kojima je dovoljno da glazba samo krasi vrijeme koje provode radeći nešto drugo, vjerojatno će ovo i biti ugodno iskustvo, te će samo jednom svakih 15 minuta u čuđenju stisnuti obrve kada čuju nešto poput „You know how to ball / I know Aristotle“ ili „Touch me while your bros play Grand Theft Auto“. Sve u svemu, album koji je slušljiv zahvaljujući sigurnoj produkciji, ali kojem bi dobro došli bolji tekstovi i prepravljeni stihovi.