Daleko od savršenog

Intwine sami o sebi vole razmišljati kao o rock bendu, no da je to previše opća definicija kojom si zapravo laskaju dokazuju i prvi zvuci iz CD playera. Naime, ono što ovi sviraju je dosadna i već sto puta ‘izmišljena’ kombinacija Metallice s utjecajem grunge i post-grunge bendova, jedino što ih malo razlikuje od ostalih je lagani dodatak reggaea u jednoj jedinoj pjesmi koja se skriva pod naslovom “No Ones“.

Kao i svaki ‘pravi’ album i ovaj ima nekoliko laganica koje obilježavaju ljigavost i iritantno prenemaganje pjevača, te ostaje dojam da im bolje idu žestoke pjesme koje su podnošljivije i to i tamo odaju neki dojam originalnosti, ali, nažalost, to kroz nekoliko sekundi potpuno nestane.

Kako nam Intwine dolaze iz Nizozemske za očekivati je da vjerojatno nikad neće steći veću slavu u ostalim zemljama, no ovo bi moglo stajati kao dobar primjer našim bendovima koji se bave sličnim žanrovima a žele stići do iste.

Pod slične žanrove, dakako, mislim na vječno nezadovoljne pjevače koji vole svoje emocije iskazivati kroz plitke tekstove, ali sa stavom ‘jebača’ u kojemu mu pomaže žestoka grmljavina gitara i bubnjeva, kakve smo navikli već čuti od raznih kanadskih drvosječa ili neo-kršćanskih post-grunge bendova za koje sigurno znate kako se zovu.