Vrlo dobar prvijenac ‘klinaca’ zaluđenih blues-rockom

Na prvo preslušavanje, Cold War Kids neodoljivo podsjećaju na The White Stripes pošto su žestoko zapeli na blues-rock, te iz njega vuku glavne ispiracije. Vokal benda svojim načinom pjevanja još više potiče usporedbe, ali ne želim da ispadne da Cold War Kids nazivam blijedom kopijom The White Stripesa jer dečki to ne zaslužuju zbog vještine kojom pokazuju veliko znanje kojim raspolažu.

Bilo mi je čudno kako sam tek nedavno čuo za njih, ali mi je sve brzo sjelo na mjesto kada sam pročitao njihovu kratku biografiju. Britanci vole furati svoje bendova, dok su jako izbirljivi kod ‘stranaca’, a Cold War Kids dolazi iz Kalifornije, a poznato je da Ameri baš ne mare previše za taj tip glazbe, pa je to glavni razlog zašto još nisu na svim naslovnicama.

Prvijenac “Robbers & Cowards” donosi mnogo prljavog blues-rocka, tek se ponegdje zapute prema gospelu i folku, tako da bih rekao da su više razbojnici (robbers) nego kukavice (coward). Osim sličnosti s recentnim The White Stripesima, osjećaju se duboki korijeni u američkoj glazbenoj povijesti, pa ne sumnjam da su se dečki kao klinci uvelike ‘družili’ s Bob Dylanom, Creedence Clearwater Revival, Velvet Undergroundom i sličnim rock velikanima.

Nekoliko pjesama razvaljuju odmah na prvu što me je dosta iznenadilo, a svih dvanaest pjesama plus bonus stvar čine zavidnu cjelinu za jedan novi bend, tako da već sada mogu reći da bi ovo mogao biti jedan od najboljih debija u ovoj godini.

Da dečki misle ozbiljno, možemo se uvjeriti s uvodnom “We Used To Vacation” koja govori o alkoholizmu, te kako je teško živjeti s njime kada se netko od najbližih neprestano opija. Već sljedeća “Hang Me Up To Dry” ima tek nešto življi i veseliji ritam, a Nathan Willett pokazuje koliko ima dobar i jak vokal.

Jakom klavirskom dionicom započinje “Hospital Beds” koju kasnije nadopuni jaka ritam dionica što pjesmu ističe kao jednu od najubojitih s albuma, a tekst se izvrsno preklapa s melodijom: “‘I’ve got one friend laying across from me/I did not choose him, he did not choose me/We’ve got no chance of recovery/Joy and hospital/Joy and misery“. Bol koju su prenijeli ovom pjesmom jako je opipljiva, pa svatko, tko i nezna ništa engleskog, može osjetiti emocije koje su dečki htjeli izreći.

Na “Pregnant” su maksimalno usporili, kao kada na svom uređaju kod kuće nekoliko puta stisnete tipku ‘slow’, a “Red Wine, Success!” je još jedan vrlo upečatljiv blues komad. “Sermons vs. The Gospel” je naljepljena na zadnju pjesmu kao ‘hidden track’, a jedna je od najzanimljivijih, pa je vrijedi dočekati. Benđo nas vodi kroz pjesmu, a refren je sačinjem od urlajućeg vokala u kojoj neprestano pjevač ponavlja ‘lord have mercy on me’ uz klavirsku pratnju.

Da su Amerikanci ove godine žestoko odlučili vratiti primat u indie rocku, mogli smo se uvjeriti s vrhunskim izdanjima Modest Mousea i Kings Of Leon, a ništa lošiji album nemaju niti Black Rebel Motorcycle Club, a vjerujem da nas niti The White Stripesi neće razočarati. Cold War Kids moraju još mnogo raditi da dostignu navedene bendove, ali podloga im je vrlo čvrsta za moguće daljne uspjehe.

Najviše što me se dojmilo na ovom albumu je zrelost ove četvorke, jer rijetko tko zvuči tako ozbiljno i sigurno već na svojem prvom albumu. Ne trebaju se previše tražiti jer imaju svoj đir, i u njemu se izvrsno snalaze, pa se duboko nadam da je pred bendom vrlo svjetla budućnost.