Uzaludan pokušaj bivšeg Suedeovca

Brett Anderson je bivši pjevač grupe Suede, benda koji je uvijek bio blizu vrha, ali nikako nisu mogli pobijediti Oasis i Blur da bi ga se dočepali. Krajem 2003. je shvatio da je sa Suede gotovo, pa se oprostio s njime nizom koncerata, da bi odmah potom osnovao bend The Tears s bivšim kolegom Bernardom Butlerom.

Novi bend je na trenutak oživio karijeru ‘starog’ brit-popera, jer nas je album “Here Come The Tears” vratio desetak godina unatrag, kada su brit-pop, a i Suede, bili u naponu snage. Brett je ubrzo shvatio da ima nešto materijala kojeg bi volio izdati pod svojim imenom zbog čega je zamrznuo rad grupe The Tears.

Jedanaest novih pjesama skupljenih pod imenom samog autora ne donosi nam ništa novog, već nas vraća u ‘ono’ doba kada je Bernard Butler izišao iz Suedea. Karakteristični zvuk benda se nije izgubio u niti jednoj pjesmi, štoviše, nadogradio ga je s još bogatijim orkestralnim aranžmanima zbog čega album zvuči kao isforsirani pokušaj vraćanja stare slave i samopromocije.

Vrlo se dobro uočava da mu nedostaje Butler, jer nas je ovaj ‘dinamični duo’ obogatio nizom bisera kojih ovdje nema.

Sve pjesme su laganijeg, baladnog tipa s bogatstvom orkestralnih dodataka koji još više daju dojam monotonije i zamora, pa većina pjesama zvuči previše slično i dosadno. Tek u nekim momentima Brett iskazuje potencijal pravog autora i interpretatora, što će zadovoljiti fanove Suedea, dok će drugi ostati jako ravnodušni ovakvim rezulatom.

Jaki uvod gudačima uvodi nas u “Love Is Dead” koja je ujedno i odabrana za najavni singl. U njoj se odmah očituje dašak pokušaja oživljenja ’90-tih sa standardnom limunadicom, a govori kako se sve urotilo protiv njega, a kako i ne bi kada je toliko pesimističan da više ne vjeruje u ljubav.

Pjesma vrlo dugačkog naslova “The More We Possess The Less We Own Of Ourselves” zvuči kao neki valcer s Bečkog dvora u kojem neki mladi muzičar pokušava zadiviti cara, a svi ostali su zaplesali i ne obazirući se previše o tome što on pjeva.

Jedan od najboljih momenata smješten je pred sam kraj albuma. Pjesma “Ebony” je jedna od najkraćih i najljepših, ali je uništava pomalo glup tekst s isforsiranim rimama poput “When nothing really makes much sense all you need is confidence“. Nije samo ovdje pokvario pjesmu lošim tekstom, ali drugdje to nije niti toliko bitno jer nisu niti glazbeno odveć zanimljive.

Da ne ispadne da laprdam bezveze, istaknut ću vam još nekoliko ‘bisernih’ stihova koje je mogao samo gospodin Anderson sklepati. U sladunjavoj “One Lazy Morning” stih koji me ‘oduševio’ je: “One lazy morning when life is a breeze/One lazy morning am I gonna find Jesus in me?“, ali ipak se zna izraziti kada mu je srce slomljeno što je napisao u “To The Winter” – “Summer’s gone and there’s no sun what have I done/I lost my love to the winter/Now my heart is cold and dark what have I done I’ve given our love away“.

Fanovi lika i djela Bretta Andersona bit će zadovoljni ovim radom (da, samo zadovoljni), jer je album ispao njegovo karakteristično ostvarenje bez imalo žara kojim bi postigao nešto više. Zadovoljavajući se prosjekom, Anderson je uvelike razočarao, jer se dalo naslutiti da ima dobar materijal pošto ga nije htio podijeliti sa svojim autorskim partnerom Butlerom.

Ovako se lagano možemo početi opraštati od njega kao glazbenog autora jer više nema ništa svježeg za ponuditi, pošto ovih jedanaest baladica zvuči toliko prožvakano da ne može oživjeti duh brit-popa koji je izumro (tako barem kažu).