Deset lako zaboravnih poruka

The Rakes su došli do svojih ‘5 minuta slave’ prije dvije godine sa singlom “Work Work Work (Pub Club Sleep)” koja je postala svojevrsna himna britanskog radnog puka. Na valu te pjesme izdali su solidan prvijenac koji nije donio ništa novo pa se bend uklopio u ‘novovalno’ rock sivilo koje prevladava na Otoku.

Godinu i pol nakon “Capture/Release” odlučili su izdati svoj novi album s deset pjesama i jednostavno ga nazvali “Ten New Messages” (vjerojatno su shvatili da je ipak bezveze ponoviti naslov Leonarda Cohena “Ten New Songs” pa su ga malo promjenili).

I dalje je to indie rock pomješan s punkom i mnogim retro utjecajima. Znači, sve što smo već toliko puta čuli, a dečki misle da nismo upamtili gradivo. Sve je to super, lijepo i dobro, ali nam nisu ponudili ništa novo i zanimljivo tako da ne vidim kako mogu više uspjeti. Zvuče poput loših The Cribs, loših Art Brut ili loših Bloc Party pa ne vidim čemu se onda mučiti s The Rakes kad radije mogu uživati u tonovima tih triju grupa.

Alan Donohoe je nedavno izjavio da su teme za ovaj album pronalazili u crkvenim koralima, pjesmama o prvom svjetskom ratu, tekstovima Sugababes i što je najzanimljivije gledajući Jacka Bauera i Jamesa Bonda. Kada imaju takva dva ‘uzora’, očekivalo bi se mnogo više žestine u svirci i tekstovima, pa da i oni jednog dana pokušaju spasiti svijet u 24 sata, ali to se očito ne može nikako očekivati od ovog londonskog četverca.

Uvodna “The World Was A Mess But His Hair Was Perfect” ima vrlo zabavan uvod i dobro pogođen rif koji ipak nije do kraja pretočen u dobru skladbu, a najiritantniji je sam naslov koji podjeća na naslove Fall Out Boya ili Panic! At The Disco. Već sljedeća “Little Superstitions” ukazuje na blijedilo benda jer pjesma podjeća na prošlogodišnji Razorlight samo što je još lošija.

“We Danced Together” je, kao što i sam naslov kaže, dosta plesna, ali ipak zaostaje za pjesmama iz vrha tog žanra jer slabim refrenom pokvare cijeli dojam. “Trouble” je najmanje isforsirana, to jest najtipičnija rock pjesma iz Britanije posljednih godina, a samim time i najmanje upečatljiva jer se poigrava gitarama kao i mnogi drugi bendovi.

I do samog kraja albuma su pjesme sasvim prosječne, a tek zadnje dvije “Time To Stop Talking” i “Leave The City And Come Home” nešto popravljaju situaciju, a posljednju bi proglasio i najzanimljivijom pošto je najnetipičnija.

Dosta dugo mi je trajalo ovih 39 minuta s albuma “Ten New Messages” jer su mi pjesme bile vrlo dosadne i neupečatljive. Trik s pojavljivanjem Toma Cruisea u jednom naslovu još više mi je udaljio The Rakese od mojeg standardnog repertoara.

Izgleda da će ipak ostati na ‘jednom’ albumu i ‘jednim’ hitom jer već sada zvuče potrošeno. Možda se i varam, ali čisto sumnjam jer ih više niti Englezi previše ne ‘šmekaju’, a ako tamo ne mogu uspjeti, kako će kod nas!?