Još jedan loš album britanskih zvijezda

Kada bi se radila kolekcija hitova grupe Stereophonics, vjerujem da bi bila vrlo uspješna, pošto se na sceni nalaze već dugi niz godina, a svako malo imaju poneki hit singl koji se neprestano vrti na radio stanicama. Zašto onda nisu popularniji!?

Odgovor je vrlo jednostavan! Iza ‘hitoidnih’ najavnih singlica uvijek se nalazi desetak vrlo blijedih pjesama pa je cjelokupna slika o bendu vrlo loša.

Na posljednjem albumu iz 2005. “Language. Sex. Violence. Other?” konačno su uspjeli ‘piknuti’ pjesmu koja je zasjela na sam vrh britanske ljestvice, ali “Dakota” ipak nije mogla sama pa je album ostavio vrlo blijedi dojam.

U međuvremenu se svaki član primio solo projekata, a album lidera Kellya Jonesa “Only the Names Have Been Changed” s početka godine prošao je potpuno nezapaženo i u rodnoj mu Britaniji, pa je zaključio da mu s grupom još nekako ide (pošto im svaki album dosegne vrh ljestvica), zbog čega je zapeo na novim pjesmama za Stereophonicse.

Na novom albumu “Pull the Pin” dečki nastavljaju obrađivati stare poznate obrasce, koje pokušavaju zamaskirati u svoj zvuk. Većinom zvuče vrlo blijedo, kao loša kopija samih sebe, pa čisto sumnjam da imaju više snage za postići nešto više u svojoj karijeri, već će lagano krenuti silaznom putanjom.

Smatram da su ionako predugo bili u vrhu britanske glazbe jer po samim kvalitetama dosadašnjih albuma tek su povremeno trebali vidjeti vrhove ljestvica, ali za to su krivi nostalgični Britanci koji još uvijek ne mogu prežaliti eru brit-popa.

Uvodna pjesma “Soldiers Make Good Targets” započinje vrlo dobrim prljavim riffom, ali već u sljedećem trenutku pjesma postaje nesnošljiva jer Kelly ‘navlači mačka za rep’, a i u glazbenom pogledu, nakon solidnog početka, gitare postaju previše uklopljene u sivilo i standardne sheme.

U “Pass the Buck” zvuče kao replike američkih bendova od prije 15-ak godina pomiješanih s modernim engleskim štihom, a dojam o kvaliteti Stereophonicsa pojačava se u “It Means Nothing“, koja je jedna od najdosadnijih pjesama godine, vrlo monotona, mlaka i bezlična, a izbor nje za najavni singl nije mogao biti lošiji. Tek nešto bolje zvuči ponešto žešća i brža “Bank Holiday Monday“, koja je objavljena kao digitalni download još sredinom godine.

Najbolji trenutak albuma smjestio se u sredini albuma s “Daisy Lane“. Balade su im gotovo uvijek bile jači element pa me čudi da ih nisu više koristili na albumu. Ipak “Daisy Lane” je samo prosječna laganica, ali u ovom blijedilu se i takva pjesma ističe u pozitivnom smislu. “Stone” podsjeća na pjesmaricu Puddle of Mudda, kada rade power-balade, nešto poput pjesme “Blurry”.

Dalje više nemam pretjerane volje objašnjavati kako pjesme zvuče, jer s opisom prvih nekoliko pjesama sam većinu toga potrošio, a dalje se neprestano kreću u krug s već spomenutim šablonama.

Nadam se da više neću morati slušati ovakve albume u velikim količinama jer me zabole uši od njih, a i smatram da ovakva komercijalna sranja uništavaju glazbenu industriju (uz razne pop princeze, naravno).

Svakom se izvođaču može dogoditi No.1 hit singl, pa se tako dogodio i Stereophonicsima, ali to je njihov realni maksimum. Ok, mnogi bi mogli reći da to nije istina zbog velike prodaje njihovih albuma, ali to je neka druga priča, o neodređenoj britanskoj mladeži kojoj nekoliko glazbenih časopisa fura što je trenutno in, pa su oni jedni od glavnih krivaca za bljesak zvan Stereophonics…

Dok se u Britaniji i mogu smatrati herojima, u svijetu su ipak b-liga brit popa koji je (tako i onako) izumro. Vjerojatno će još uspjeti puniti velike dvorane na domaćem terenu, ali ostali ipak neće pretjerano obraćati pažnju na njih. Potpuno zasluženo!