Baš se o tome i radi

Iako nova ploča gitarističkog majstora Pata Methenya nije ujedno i prva koju je u svojoj karijeri snimio posve sâm i gotovo u cijelosti na bariton gitari (to je premijerno učinio na “One Quiet Night”, 2003.), ona ipak donosi barem jednu značajnu novinu, uočljivu već na prvi pogled.

Glazbeni materijal “What’s It All About“, naime, u cijelosti sačinjavaju pop-klasici, doživljeni i prerađeni na Methenyev način. Premda takav postupak sam po sebi ne predstavlja nekakvu značajnu novost u svijetu jazza, Metheny u svojoj diskografiji – bogatoj kao malo čijoj – još uvijek nema takvo ostvarenje, što je svakako razlog da mu se posveti i dodatna pažnja.Zamišljen praktički kao gotovo jednosatni gitaristički recital s obradama pop-standarda na repertoaru, “What’s It All About” iznimno je kontemplativan album, koji silnu energiju i mogućnosti ovog izvrsnog glazbenika (rođenog 1954.) iskazuje manje u virtuoznom razmetanju tehničkom potkovanošću, a daleko više vrlo kreativnom raznovrsnošću pristupa starim, dobro poznatim melodijama.Tako nešto se od Methenya možda moglo i očekivati, s obzirom da kroz karijeru nikada nije gradio reputaciju ‘interstelarnog gitarističkog heroja’ poput, primjerice, Johna McLaughlina. No, oslonivši se na svoja najjača oruđa, fenomenalnu gitarističku suptilnost i briljantnu muzikalnost, Metheny je izgradio album što će sve svoje potencijale otkriti tek pri uistinu pozornom slušanju. “What’s It All About” je, doduše, toliko nenametljiv da može poslužiti i kao glazba u dizalima shopping centara. To, međutim, predstavlja pravo bacanje bisera pred glazbene neraste, jer bi u tom slučaju ostalo posve nezapaženo da je uvod u tako svepoznatog favorita kao što je “Sound of Silence” Simona & Garfunkela zapravo čista japanska minijatura.

Malotko bi, doista, uspio iz kanonskog pop-materijala izvući nešto sasvim neočekivano i poprilično novo, pa makar i uz malu pomoć vlastite 42-žičane Pikasso gitare. Metheny, međutim, osim rasvjetljavanja starih stvari iz novih uglova, vrlo vješto ističe njihovu melodioznost i pjevnost (što uostalom predstavlja njihove najjače adute) bez da ih doslovno reciklira.

Dapače, moglo bi se reći da ih do neke mjere dodatno osmišljava, i upravo tim pristupom ostvaruje najbolje trenutke albuma: motivi “Sound of Silence” kontemplativni su koliko i himnični, a “And I Love Her” vrlo lijepo otkriva i koristi potencijal bossa nove koju su Lennon i McCartney aranžerski vješto zabašurili.

Odličan je pogodak i soul standard “Betcha by Golly, Wow“, koji se u svom melodijskom i harmonijskom bogatstvu gotovo prosipa iz zvučnika, zvučeći možda i bolje od originala, dok je top-hit “Cherish” definitivno dublji i profinjeniji od izvornika u izvedbi The Associationa, začuđujući u svojoj lirskoj i melodijskoj snazi, zaslužujući možda i titulu najbolje skladbe na albumu. “Slow Hot Wind” Henria Mancinia – kojeg će znati svi (brojni) poklonici kultnog filma “Veliki Lebowski” – toliko je pak refleksivna da će pažljivije poklonike Methenyeva opusa podsjetiti na sjajnu suradnju s Charliem Hadenom “Short Stories (Beyond The Missouri Sky)” iz 1997.

Uzimajući u obzir koliko Metheny harmonijski i melodijski inventivno uspijeva prići materijalu kojeg obrađuje – pri čemu se možda u razlaganju osnovnih ideja previše zanio tek u “Girl From Ipanema” (ovdje u svom izvornom nazivu), gdje je gotovo rastočio sjajni original, inače bogomdan materijal za improvizaciju – primjedba da albumu ipak pomalo nedostaje dinamičkog raspona i izmjena tempa uistinu se može okarakterizirati kao cijepanje dlake na četvero.

Činjenica da osim eksplozivnog čitanja surf-klasika “Pipeline” i spomenute “Betcha by Golly…” na albumu nema značajnije življih skladbi, ipak bi mogla dovesti do toga da tijekom slušanja glazba donekle izgubi pažnju ne posve fokusiranih slušatelja. Šteta, jer posrijedi je izniman solistički album kakvog doista ne može potpisati svatko.

Da bi se, međutim, mogao uvući pod kožu onako snažno kao što je to uspijevalo spomenutom “Short Stories”, Methenyu je – izgleda – ipak nedostajao još jedan maher poput Charlie Hadena. “What’s It All About”, u svojoj kompleksnosti i pregršti ideja, međutim, nepogrešivo potvrđuje da je Metheny još uvijek u izvrsnoj formi i krcat inspiracijom. Čak i više negoli je to bio prije osam godina na “One Quiet Night”, za koji je osvojio Grammya u kategoriji ‘Najbolji New Age Album’ (!!); a to je itekako dobra najava za njegovo predstojeće gostovanje u Zagrebu u studenom ove godine, koje ne bi trebalo propustiti.