The Black Keys
El Camino
Datum izdanja: 05.12.2011.
Izdavač: Nonesuch / Dancing Bear
Žanr: Blues, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Još od najranijih dana njihove karijere, kada su ih mnogi uspoređivali s još jednim duom The White Stripes, bilo je jasno da je pred The Black Keys velika karijera.
Možda se to u jednom trenutku nije činilo kad su prije nekoliko albuma skrenuli s vlastitog garažno-blues-rockerskog puta, ali danas s objavom novog albuma potpuno je sve sjelo na svoje mjesto, te je bend s “El Camino” pružio možda i najbolji album u svojoj desetogodišnjoj povijesti.
Već su se mnogi okomili na ovaj album u stilu ‘dečki su se totalno prodali’ asocirajući da je “El Camino” ono što je “Come Around Sundown” za Kings of Leon. Ako se već moraju uspoređivati ova dva benda na taj način, tada je ovaj album više srodniji “Because of the Times” nego posljednjem albumu Kings of Leon, a razlozi su višestruki.
U 11 pjesama posloženih u 38 minuta garažno-blues-rock korijeni posložili su se idealno s produkcijom Danger Mousea produkcijom koji je isti posao za njih radio i na protekla dva albuma. Ne kaže se uzaludno ‘treća sreća’ jer “El Camino” najbolja je njihova suradnja do sada. Može se reći da je sve napravljeno besprijekorno jer energija pjesama nije nimalo izgubljena zbog radiofonične forme što se znalo događati prijašnjim albumima.
Već na samom startu dolazi hitčina “Lonely Boy” koja je pomiješala psihodeličnost, melodičnost i prljavštinu u idealnu rock skladbu s vrlo frenetičnim refrenom. Upravo ova pjesma procurila je pred koji mjesec i ukazivala na promjene koje se događaju unutar glazbene vizije koje nam The Black Keys želi predstaviti novim albumom.
Odmah do “Lonely Boy” nalazi se “Dead and Gone” koja ima vrlo ritmički riff kojeg se ne bi postidjeli niti rani punk bendovi, a The Black Keysi su ga vješto nadopunili prljavom gitarom, dok je Danger Mouse u drugi plan ubacio psihodelične orgulje koje daju poseban doživljaj skladbi.
“Gold on the Ceiling” zvuči kao naelektrizirani miks ZZ Topa i T-Rexa, “Little Black Submarines” u četiri minute iz akustične balade prelazi u brutalni blues hard rock Led Zeppelina, “Money Maker” zvuči kao da se Jack White upleo u The Black Keyse, dok “Run Right Back” ponovno oduševljava ritmom i gitarskim riffom koji se najviše ističe u onome što bi trebalo biti refren.
“Sister” kao da je ispala s albuma “Brothers” i Danger Mouse nije želio odustati od nje, “Hell of a Season” sigurno će postati jedan od klasika The Black Keysa, “Stop Stop” je pjesma kakvu Lenny Kravitz pokušava ubosti godinama, “Nova Baby” gotovo je sigurno jedan od sljedećih singlova s albuma kojim će pridobiti i onu nešto manje zahtjevnu publiku, a sve zatvara teškovaljajuća “Mind Eraser“.
Prošli album “Brothers” bio je jasan znak da se dečki vraćaju u formu kopajući duboko po svojim korijenima i time su pružili vrhunsko zadovoljstvo, dok je novi album korak u pravom smjeru, smjeru ka tituli jednog od najcjenjenijih bendova današnjice.
Razlika između posljednja dva albuma je ogromna, ali i neminovna jer kao i svaki bend, tako i The Black Keys želi svakim novim izdanjem biti bolji od prethodnog. “El Camino” je dokaz da se može biti komercijalniji, a da pri tome ne ode sve kvragu samo zbog želje da se album proda u što većoj nakladi.
Ovo je zaista jedan od vrhunaca The Black Keysa i dokaz njihove veličine jer na albumu “El Camino” nema loše pjesme i na njemu sve teče perfektno od uvoda do kraja. Album godine? Možda, da nije bilo genijalne PJ Harvey i da album nije izdan na samom kraju godine zbog čega se nije uspio dovoljno zavrtjeti…