Dr. John svira po Crnim Tipkama

Kad glazbenici uđu u određene godine svaki njihov novi album razglašava se kao ‘comeback’, premda za to ponekad i nema previše razloga.

Dr. John još od kraja
osamdesetih izbacuje nove albume u pravilnim razmacima, obično ne dužim
od dvije godine, uz to često popraćene vrlo pozitivnim kritikama kao u
slučaju njegovog prethodnog albuma “Tribal” iz 2010. godine.

Dakle ne može se reći da je dugo bio zaboravljen ili besposlen, no njegov novi album “Locked Down” ipak jest svojevrsni povratak. Naime u spomenutom razdoblju, od albuma “In Sentimental Mood” iz 1989. naovamo, Dr.John djelovao je u prvom redu kao muzikolog i glazbeni ambasador svog rodnog kraja. Njegovi albumi bili su tako uglavnom obrade standarda ili studije glazbene baštine New Orleansa i Louisiane.“Locked Down” od tih se albuma razlikuje po tome što je Doc nakon dugo vremena napravio album bez unaprijed zadane teme, s praznim platnom po kojem mu je dano da stvara zvučne slike po svom vlastitom osjećaju – doduše uz lagane sugestije producenta albuma.

Album je nastao tako da je Dan Auerbach iz The Black Keysa nazvao Dr. Johna i predložio da mu producira album. Doc je u početku bio sumnjičav, no na kraju je prihvatio Dana i njegovu mladu ekipu glazbenika s kojima je snimio album.

Auerbach je poticao Dr. Johna na što osobniji pristup. U naslovnoj pjesmi koja otvara album, Doc tako pjeva o svom turbulentnom životu, priznajući da je u prošlosti živio neodgovorno i opasno, no ipak prkosno odgovara da je to njegov život te da ga nitko nema pravo osuđivati.

Dan mu je predložio i da prvi put napiše pjesmu o svojoj djeci, pa je tako nastala prekrasna, topla “My Children, My Angels“, jedna od najboljih stvari albuma. S druge strane, nastojao ga je odmaknuti od klavira i usmjeriti na malo čudnije, starinske tipove klavijatura kakve Doctor nije svirao od svoje mladosti kad je bio egzotični “Night Tripper“.

Rezultat je album koji djeluje žustro i organski, na kojem se osjeća da je nastao u živoj međuigri glazbenika koji su na licu mjesta stvarali pjesme koje su završile na njemu. Povremeno puhači ili prateći vokali zvuče nezgodno kao da su naknadno nalijepljeni na ostatak pjesme, no čak i to doprinosi spontanom, nebrušenom osjećaju čitave priče.

Auerbachov utjecaj itekako se osjeti i u samoj svirci, u prvom redu u prepoznatljivom zvuku njegove gitare, čija se mutna distorzija odlično slaže s Doctorovim čudnovatim klavijaturama. Gitara nije igrala toliku ulogu u glazbi Dr. Johna vjerojatno još od njegove rane mladosti prije nego što ga je ozljeda ruke (od metka) prisilila da prijeđe na klavir. Auerbachu je ovo bila prilika da do kraja uroni u sparni južnjački soul i funk koji su mu na posljednjim albumima The Black Keysa primjetno bili sve veća inspiracija.

Album je to koji istovremeno zvuči i moderno i kao tipičan album Dr. Johna, pun psihodeličnog voodoo funka koji je njegov glavni zaštitni znak. Da je ovo album posvećen sadašnjosti, vidljivo je i po tekstovima koji se dotiču trenutne gospodarsko-političke situacije. U “Revolution” Dr. John se pita nešto što se i mnogi u Hrvatskoj pitaju u zadnje vrijeme, jesu li nam pobuna i revolucija jedino rješenje za ovaj truli ekonomski sistem.

Album zatvara energični gospel-rock “God’s Sure God“, kao svojevrsni simbol Doctorove pomirbe s Bogom, ali i sa samim sobom.

Dr. John je na “Locked Down” nakon dugo vremena dobio priliku kročiti nepredvidljivim novim teritorijima i napravio je to sa stilom, pritom ne gubeći na tom putu vlastiti glazbeni identitet.