‘Mir’ vama!

Prilikom recenziranja prvog albuma grupe The Chweger, kolega Miklaužić opisao je njihov debi kao ‘neizbrušeni dijamant’.

Pet godina nakon debija,
ekipa se ponešto promijenila, Ferlinovi nisu tako više u prvom planu,
no preostali glazbenici nisu zaboravili primijeniti šmirgl papir, četku i
brusilicu. Dijamanti su i dalje tu, izbrušeni.Druga ploča The Chwegera je s muzičke strane duboka, koncizna i dovršena kao rijetko koja ovosezonska kolekcija novih pjesama. Svojom muzikom grupa zastupa politiku bezbrižne introverzije. The Chwegeri su sretni u svom osebujnom svijetu gdje je sve jednostavnije, često i na rubu dječje simplificiranosti, slobodni od zlehudih ovosvjetskih tegoba. U snolikoj elektroničnoj elegičnoj ambijentalnoj zvučnoj tapiseriji The Chwegeri slušatelja provuku kroz područje posvećenih tajni. Njihov život je neupadan i tih, kao da ne žele da itko primijeti idilu i ne počne je kvariti. Ipak, ta idila se bez problema prelijeva na slušatelja uvodeći ga u carstvo začudnog, tihog i prijateljskog zvukovlja podcrtanog ritam mašinama i sekvencerima.

The Chwegeri po tekstovima zvuče kao da i nisu imali nešto pretjerano za reći, zato su sve govorili muzikom. Najprogramatskija pjesma je “Alone“, koja se i nametnula kao centralna ideja albuma, a kao najpristupačnije pjesme mogu se spomenuti “Fućkam” i “Free“. U “Fućkam” gostuje Alessandro Alessandroni, profesionalni zviždač iz muzike Ennia Morriconea, a od inače prilično ujednačenih pjesama još treba spomenuti šaljivu i minimalističku posvetu Njemačkoj u “Sein“.

Srodne duše ovog albuma odazivaju se na imena The xx, Kraftwerk, Can, Radiohead i Flaming Lips. Album je prilagođen standardima Europske unije: pjeva se na engleskom, njemačkom, francuskom i hrvatskom jeziku, pjesme zvuče kao da su mogle nastati bilo gdje u Europi, a osim toga, svojom kvalitetom može se nositi sa mnogo razvikanijim inozemnim albumima Ljeta Gospodnjega 2012.

Štoviše, dojam je da bi se album više cijenio da su članovi The Chwegera zaigrali na kartu ksenofilije, pa da se u Hrvatskoj predstavljaju kao strani muzičari koji, eto, baš ovdje žele napraviti karijeru.

Kad već Lana Del Rey nije Lana Del Rey, nego Lizzie Grant i ima mnogo lošiji album od The Chwegera, kada emisije uživo na državnoj televiziji nisu emisije uživo, mala medijska manipulacija The Chwegeru ne bi odmogla da steknu zasluženi publicitet jer su po kvaliteti albuma superiorni velikoj većini domaće i inozemne zvučne produkcije.