pocket palma
Svako tu i tamo odem na neki koncert nakon kojeg budem uvjerena da znam točno što ću napisati u izvještaju: i onda sjednem za laptop i zablokiram. I to se redovito događa s onim koncertima koji me izuju iz cipela: taj scenarij se dogodio i s koncertom Pocket Palme.
Netom prije no što sam se uputila na subotnji koncert Pocket Palme u Tvornici, igrom slučaja škicnula sam članak Zorana Stajčića za Ravno Do Dna o ovogodišnjoj dodjeli Porina u kojem je napisano sve što sam pomislila, odnosno sve ono o čemu sam šutjela. Zahvaljujući nedavnom osvrtu Jacquesa Houdeka na spomenutu dodjelu nagrada, ovogodišnja dodjela je nešto više po povećalom nego inače. Ono što i Stajčić i Houdek ističu kao sporno je kategorija novih izvođača, s tim da joj prilaze iz različitih kuteva, odnosno muče ih različite stvari. Posebno je ironično što im se razlozi zamjerki direktno sukobljavaju: dok je Houdeka zasmetalo što su mu imena novih izvođača nepoznata, Stajčić ističe da su dva od tri sjajna izvođača – Porto Morto i JR August – i previše poznati, čime se dovodi u pitanje jesu li uopće zadovoljili kriterije pravilnika za nominacije u spomenutoj kategoriji. I tako ja krenem u Tvornicu, pogubljena u imaginarnim scenarijima u kojima se svađam o Porinu, Jacquesu, masonima, možda usputno i Corona virusu (jebiga, nisam najskoncetriranija) na koncert nekih lica koje bi ja voljela vidjeti u kategoriji najboljih novih izvođača – na koncert Pocket Palme. U subotu navečer su zasigurno odnijeli pobjedu. Publika im je dala nagradu daleko vrjedniju od one koja nas za nešto manje od mjesec dana čeka u Rijeci.
A ni na predgrupu, Cubies, publika nije ostala ravnodušna. Što jest – jest, večer je bila u znaku dvojaca. Projekt iza kojeg stoje brat i sestra – Juraj i Zrinka Majstorović – mogao se već nekoliko puta slušati uživo, ali 2019. su izbacili svoj debi album, „Da il ne“, iza čijeg miksa stoje Srđan Sekulović Skansi i Luka Tralić Shot. Na nekim pjesmama se osjeti malo i taj zvuk osamdesetih i devedesetih, što se lijepo nadovezalo na „back to the future“ putovanje kojeg su nam poslije priredili Pocket Palma. Mladi multiinstrumentalisti s lakoćom su ovladali pozornicom i prenijeli svoju neopterećenu, mladenačku energiju i na publiku, uz neizostavan detalj u vidu laptopa na – crno bijele kockice. Pjesme ranije nisam poslušala, odlučila sam ih prvi put preslušati uživo – retro zvuk upriličen je tekstovima i melodijama koje su toliko catchy (osobni favorit: „Ti Je Ne Voliš“) da bih rekla kako bi bez problema mogle doprijeti i do ušiju mainstream publike slično kao što je slučaj i sa Pocket Palmom.
U vremenu kada osamdesete vrše veliki povratak na ekrane, u modu i u glazbu, Pocket Palma pronalaze čarobnu formulu za probijanje na domaćoj sceni, čiji je manifest lijepo opisan na njihovom bandcampu: „radio postaja novih osamdesetih – nostalgija za SMS porukama, prženim CD-ima i road tripovima“. I zaista, mada je njihov mračniji zvuk dok su djelovali kao Side Project uživao veliku popularnost na alternativnoj sceni, tek su kao Pocket Palma, homage osamdesetima, pronašli obožavatelje i u široj publici, što je prepoznala i diskografska kuća Aquarius Records koja im je izdala debi album. I tako se dogodilo ono što ih je vjerojatno i same zateklo: glatki rasprodanac Malog pogona te prebacivanje u Veliki pogon Tvornice Kulture. Koliko su Luka i Anja iznenađeni i ganuti velikim odazivom publike nije se moglo sakriti tijekom cijelog koncerta: Anja je na samom početku koncerta, kojeg su otvorili s prvom singlom „godišnji“ komentirala kako se „skoro rasplakala“ i uzviknula: „Zakaj vas je ovako puno?!“
Homage osamdesetima osjetio se i vizualno, počevši od cura odjevenih kao da su ispale iz serije „Puna kuća“ do šarenih pompona koji su visjeli sa stropa i ružičastog grudnjaka koji je bio četvrti član na pozornici: osjećala sam se pomalo kao da sam uletjela na američki srednjoškolski plesnjak – još je samo nedostajao jarki punč u kojeg se kriomice ubacuje rum. Sad kada sam predstavila grudnjak kao četvrtog člana, bio bi red da predstavim i trećeg člana koji se pridružio dvojcu: riječ je o gitaristu Brunu Žabeku. Ne mogu se više sjetiti o kojoj je pjesmi riječ, ali sjećam se da je u jednom trenutku izveo solo kojim je nekoliko trenutaka svu pozornost prebacio na sebe; nije bio samo gitarska pratnja, već punokrvni treći član.
Sastav je odsvirao pjesme sa svog debi albuma sa kojim se dogodila ona fantastična situacija gdje je jedna pjesma bolja od druge, stoga mi predstavlja izazov izdvajanje nekog highlighta večeri. Ipak, za mene su to bile „godišnji“ (koju su odsvirali i na kraju koncerta), „kako izgleda kraj“ (koju si izbacili kao singl na Valentinovo), „staklo“ i „subota nakon valentinova“. Kako imaju samo 11 pjesama s debi albuma, program je trebalo malo „popuniti“, pa su kao posebno iznenađenje obradili svima poznatu pjesmu Saša, Tina i Kedže, „365“: ironično, iste je večeri Kedžo proglašen pobjednikom ovogodišnjeg izdanja Dore. Izvedba pjesme „365“ dodatno je doprinijela nostalgičnom ozračju večeri, s obzirom na to da je riječ o hitu hrvatskog boy band pokušaja ranih nultih.
Sa svojim novim projektom Pocket Palma, Anja i Luka su ostvarili uspjeh kojeg su, nakon godina rada, neosporno zaslužili. S obzirom na to da su koncert održali upravo na onaj dodatni dan u godini, 29. veljače, rekla bih da je svatko tko je taj ‘gratis’ dan potrošio na odlazak na njihov koncert zasigurno zadovoljan svojim izborom. Znam da ja jesam, i da moj Porin ide – u njihov džep.
