Bow vs. Plectrum: U društvu je veselije

Mogli bismo postavljati pitanja kako je moguće da su Tihomir Hojsak i Filip Novosel u roku od godine i pol snimili dva albuma za dvije diskografske kuće, s tim da se tri kompozicije pojavljuju i na jednom i na drugom albumu (“malo” prearanžirane, doduše), ali nećemo.

Prvi je album pokazivanje sviračko-interpretatorske snage, ovdje je više naglasak na aranžiranju i komponiranju. Prvi album je portret muzičara koji kao da mogu sve sa svojim instrumentima osim pojesti ih, a drugi je logično proširenje ideja koje su prezentirali na nastupnom albumu, s tim da su ovdje okupili ljude koji im očito odgovaraju po senzibilitetu i svemu drugom. Dakle, Zagrebačka filharmonija i zbor “Ivan Filipović” su se ušuljali u ovo talentirano i razigrano društvo te dodali boje u ionako kvalitetne kompozicije tamburaša Filipa Novosela i kontrabasista Tihomira Hojsaka.

“Strings Only” se može opisati kao i ljubavno pismo Novoselovoj i Hojsakovoj domovini, gdje bez imalo krzmanja slave melodije i napjeve karakteristične za Slavoniju (“Mista Dance”, “Blue Blouse Blues”) i Dalmaciju (“Dalmatian Sunrise”), a ne skrivaju sklonost prema makedonskoj (obrada pjesme “Eleno, kerko Eleno”) i balkanskoj glazbenoj tradiciji općenito (“Balkanika”). Svirka teče kroz svih 55 minuta albuma, nema nekakvih suvišnih raspašoja, nema praznog hoda, samo muzika i – ljubav.

Hrvatska, kako je vide Novosel i Hojsak u svojoj muzici, vedra je i razigrana, gostoljubiva, samosvjesna, puna nijansi, bogata zvukom, pri čemu je cjelina više od sume pukih dijelova (koji su inače izvrsni). Istini za volju, postoji i kompozicija “Hard Times” koja znakovito pokazuje modus operandi ovog dvojca: kroz raskošnu potku gudača jedan i drugi uspijevaju zabljesnuti svojim dionicama: Hojsak svojim pikanjem na basu i Novosel svojim delikatnim sitnim vezom.

Svojim vedrim pristupom i bogatim zvukom ovaj će album biti jedan od poželjnijih poklona ovog Božića.