Svaki član pjesma jedna

Ono što je Emanuel Lundgren najavio u prošlogodišnjem intervjuu za naš portal, to je nedavno i ostvario, novi album benda I’m from Barcelona sadrži po jednu pjesmu od svakog njenog člana, zajedno, njih čak 27.

Nakon odličnog pop-albuma “Let Me Introduce My Friends“, uslijedio je nešto kompleksniji “Who Killed Harry Houdini?“, a zajednička poveznica im je bila nevjerojatna melodijska nit isprepletena bogatim aranžmanskim trikovima koji čine I’m from Barcelona jednim od najunikatnijih bendova današnjice što su i dokazali na najveselijem koncertu mog života prošlog proljeća u zagrebačkom Pauku.

Kako novi album “27 Songs from Barcelona” ima čak 27 pjesama (što mu i samo ime kaže), to mogu reći da su uzori i utjecaji mnogo širi i raznolikiji nego na uvodna dva albuma, što je i jasno jer ne može toliko ljudi slušati istu vrstu glazbu, iako se sve može sakupiti pod imenom indie-pop, odnosno u nekim trenucima i indie-rock. Osim spomenutih žanrovskih odrednica, ima tu i podosta neo-psihodelije (od Pink Floyda do The Flaming Lipsa), tweea (škotska škola), disca (i Travolta bi rado zaplesao s njima), melankolije, radosti, veselja…

Teško je izbjeći dojam da je album predugačak, ali nema smisla razglabati o tome kad je njegova svrha bila da svaki član benda izrazi svoju kreativnost na vlastiti način. Glavni motiv u toj ideji da se svi članovi pridruže u skladanju bio je stari potez Kissa iz 1978. kada su izdali četiri solo-albuma (Gene Simmons, Ace Frehley, Peter Criss i Paul Stanley).

Iskreno, nisu svi rođeni da budu skladatelji, nekim pjesmama nije pomogla niti bogata produkcija da ih izdigne iz prosječnosti, ali ipak više fascinira podatak da je većina pjesama vrlo dobra, ako ne i odlična, tako da i u životu poslije I’m from Barcelona mnogi od njih imaju što tražiti u svijetu pop-glazbe.

Također je zanimljiv podatak da ne pjevaju svi na engleskom jeziku, da su se neki od njih ipak odlučili za materinji švedski jezik koji u pjevačkom smislu ne zvuči pretjerano loše, pjevači si ne ‘lome jezik’ kako to često zna biti s njemačkim jezikom.

Od ovoliko pjesama stvarno ne znam koju bih izdvojio, ali ću probati naći one najupečatljivije. Među njima se svakako nalazi Rikard Ljungova “Nothin Like the Mornin” koja slijedi standardan rukopis benda, Daniel Lindlöf je napravio vrlo modernu elekro-pop-rock skladbu “Lower My Head” s vrlo bučnom podlogom koje se ne bi postidjeli niti The Flaming Lipsi ili Sigur Ros, Johan Aineland u akustičnoj pop-pjesmi “Best Days Are To Come” zvuči kao Jack Johnson, Frida Öhnell s “Morning Again” se približava vodećim svjetskim ženskim folkericama, Olof Gardestrand briljira u garažnoj “My BPM Might Be Off, But My Heart is Running Like a Clock“, zanimljiv je i country-komad “Sick of Love“, dok je Emanuel frontmenski povukao s “Hang On“… Uh, stvarno je teško iznijeti samo nekoliko pjesama kad ih je toliko dobrih.

Raznolikost, to je ono što nosi “27 Songs from Barcelona”, pa iako ima nekoliko slabijih stvari (tu se posebno ističu one discoidnih ritmova) pokazuje bend u najboljem mogućem svjetlu, kao niz individua koje rade zasebno, ali i za cjelinu, a takav način razmišljanja bismo morali i mi u Hrvatskoj usvojiti, a ne da svatko misli samo za sebe i kako će nekog drugog usositi u veće sranje od onog u kojem je on sam. Takvom politikom pozitivnog razmišljanja I’m from Barcelona osvaja sve veći broj srdašca spremnih na beskompromisnu ljubav koja sa sobom donosi radost i bezbrižnost koju danas vjerojatno imaju samo još male bebe koje ne rade ništa nego pune pelene.

Album je u originalu zamišljen kao trostruko vinil-izdanje (i kao besplatan mp3 download sa službenih stranica benda) u kojem se ne želi nikoga istaknuti (frontmen Lundgren se nalazi tek na ‘šestoj strani’), niti nikako grupirati (pjesme nisu složene po žanrovskim odrednicama, nego podosta izmiješane po redoslijedu), a tako ću im i ja dati zajedničku ocjenu koja je i više nego pozitivna jer ima malo bendova koji takvom lakoćom mogu izložiti toliko mnogo pop-melodija koje se međusobno ne kopiraju niti u jednom segmentu.