Postoje bendovi koji vas začaraju na prvu i ta ljubav traje i traje… Jedna takva ljubav dogodila se i meni prije nekoliko godina kada sam prvi puta čuo za bend I’m From Barcelona, a traje i danas u još većoj mjeri nego ranije. Zašto? Razlog je 28. svibnja 2009.
Kada sam čuo da dolaze u Zagreb, jedva sam dočekao datum da osjetim dozu te pozitivne vibracije koju skupina od dvadeset i nešto ljudi neskriveno šalje kroz svoje pjesme. Zanimalo me kako bi sve to uživo moglo zvučati, mogu li nadmašiti fenomenalne albume "Let Me Introduce My Friends" i "Who Killed Harry Houdini?", a kad ono, dobio sam koncert kojeg ću pamtiti cijeli život, na kojem sam se naplesao, naskakao i pjevao kao na niti jednom koncertu dosad.
U predvečerje, imao sam intervju s frontmenom benda u kojem mi se on činio malo uspavanim, kao da nije previše raspoložen, ali na svu sreću, njegov glavni posao nije davanje intervjua, već atmosfera na pozornici i ispred nje, a to je učinio kao pravi showman, kao da je rođen na njoj, a zdušno su mu se pridružili i njegovi ‘prijatelji’. Za ovu turneju ih je sakupio 14.
Ne znam kako bi drugi posložili 15-ero ljudi na pozornici, ali vidi se da I’m From Barcelona imaju velikog iskustva s time jer su zaokupili cijeli stage i još su imali dovoljno mjesta za neprestano izmjenjivanje pozicija, skakanje, plesanje, gestikuliranje publici…
S lijeve strane su bila dvojica ludih trubača (ludih u najpozitivnijem smislu) uz dvoje gitarista, s desne prednje strane su stajala dva ženska back vokala koji su konstantno izmjenjivali mjesta s dvoje back vokala iz stražnjeg reda, s desne strane je bio ostatak pratećeg benda, dok je centralna ličnost, naravno, bio Emanuel Lundgren.
Emanuel je pomalo ekscentričan lik na pozornici, kad si nešto ‘zabrije’, to mora tako i biti. Najbolji dokaz za to je bio kraj koncerta kada je htio da mu zračni topovi pušu u kosu, ali mu učinak nije bio zadovoljavajući pa je odletio u backstage po priručni ventilator da bi upotpunio svoj show.
Tu je i nevjerojatan osjećaj za komunikaciju s publikom, popularni stage diving gdje je prošao dobar dio dvorane na rukama fanova, urnebesna mimika, ples… Sve pomalo iznenađujuće za nekog tko izgleda kao Einstein u mlađim danima.
Iako imaju samo dva albuma, pokazalo se koliku vrijednost imaju, jer od početka do kraja se držao iznimno visok ritam koji nije posustajao u niti jednom trenutku. Hitovi (slobodno to tako mogu reći jer je većina fanova pjevala svaku pjesmu) su se redali jedan za drugim podižući atmosferu iz tona u ton, tako da je već u ranom dijelu koncerta izgledalo da će se Pauk raspasti od energetske bombe koja se dogodila između benda i publike.
Odlično je bilo što su pauze između pjesama bile svedene na minimum, skoro da ih i nije bilo, pa je sve izgledalo kao jedan veliki medley od 75 minuta gdje se nije znalo tko se bolje zabavlja, glazbenici na pozornici ili publika, budući da su svi trošili zadnje atome snage i glasnice do krajnjih granica.
Da vas sad pretjerano ne davim s rasporedom pjesama jer je očito da su skoro sve pjesme odsvirali, istaknuo bih vrlo neuobičajenu verziju njihovog najvećeg hita "We’re From Barcelona" koja je bila žestoka i nabrijana, te "Treehouse" kojom su započeli bis na kojeg je došao Emanuel sam s gitarom, počeo udarati po njoj, da bi mu se potom malo po malo pridruživali i ostali s prigodnom koreografijom u kojoj su se ponajviše isticali ‘oni pozitivni luđaci’ s lijeve strane pozornice.
Da bi spektakl bio spektakl, osim dobrih pjesama i odlične atmosfere, treba biti i dodatnih zanimacija, a tog je stvarno bilo napretek. Osim već spomenutog stage divinga, iz zračnih topova su se konfete puštale gotovo cijelo vrijeme, igra svjetala je također bila dobra, a najveći plus su bili crveni baloni s kojima se publika loptala tijekom cijelog koncerta (od njih dvadesetak, pet ih je preživjelo svih 75 minuta koncerta).
I dok je kod nas uvijek u modi ići na koncerte velikih internacionalnih ili domaćih zvijezda tipa Tonya koji je nedavno dva dana zaredom napunio zagrebačku Arenu, meni je draže skoknuti na manje (ili male) koncerte gdje je atmosfera puno prisnija, gdje svaki fan dođe poslušati omiljeni bend, gdje nema foliranata ili šminkera, a to se dogodilo baš ovaj četvrtak u Pauku pa je iz tog razloga i bilo opće narodno veselje koje ću pamtiti još dugo, dugo vremena.
Kao i na albumima, I’m From Barcelona su pokazali da su pravi veseljaci, puni emocija i neizmjerne energije zbog koje ne bi mogao ostati ravnodušan ni Mrgud iz Štrumfova. To je pokazalo i veliko finale u pjesmi "Rufus" koja je trajala i trajala, gdje su se svi članovi naklonili izvrsnoj publici i lagano, jedan po jedan, odlazili s pozornice, a kao posljednji je ostao najkrupniji član benda koji je gotovo u nedogled ponavljao ‘aaaaa’ uz naše veliko bodrenje.
Nekima će ova ova noć ostati upamćena kao iznenađenje, nekim kao odlična zabava, a svi će se složiti da im je to bio jedan od najboljih koncerata u životu. Teško je opisati svu radost fanova tijekom koncerta i dojmove poslije njega jer je to bio koncert koji se jednostavno nije smio propustiti!
foto: Matej Grgić
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
