Smireniji album švedskih indie pop šarmera

Jedna od mojih vrlo rijetkih petica otišla je u ruke ovim švedskim indie pop maherima zbog iznimnog ostvarenja na njihovom prvijencu “Let Me Introduce My Friends“, u kojem su spojili kreativno ludilo 30-ak članova s prelijepim melodijama u vrlo jednostavne pjesme koje jako brzo ulaze u uho, a jako teško izlaze iz njega.

Danas, dvije godine kasnije, s radošću sam primio vijest da izlazi novi album benda I’m From Barcelona te nestrpljivo iščekivao da ga se dohvatim.

Moram priznati da me je na prvo slušanje album podosta razočarao, nekako sam očekivao ponovno živahan i veseo album, a kad ono “Who Killed Harry Houdini?” je prava suprotnost pa mu i iz tog razloga i odgovara naslov jer je vrlo miran i spokojan, kao na nekom sprovodu, ali i dalje je prepun raznih instrumenata, zbornog pjevanja, zaraznih melodija i predivnih pjesama.

Ta atmosferičnost i spuštanje brzine donijela je cijelu jednu novu dimenziju, što nisam očekivao da će se dogoditi bendu, barem ne tako rano u njihovoj karijeri, budući da im je ovo tek drugi album.

Svakim daljim preslušavanjem album počinje ‘raditi na pravoj temperaturi’ i oduševljavati svakim svojom tonom, notom, stihom… Nije toliko briljantan kao “Let Me Introduce My Friends“, ali ima svoju težinu i to se ne može osporiti. Njihova raznolikost i je glavni adut albuma “Who Killed Harry Houdini?”, jer mi je drago da bend nije igrao na istu kartu, već je promijenio priču i dobio na širini izričaja.

I dalje je cijela ekipa na okupu, njih 30-ak pod budnom paskom dirigenta orkestra Emanuela Lundgrena, koji je ponovno sve uradio za album. Njegov vokal je i dalje vodeći, a najčešće ga ostatak benda prati zbornim pjevanjem, osim u pjesmi “Gunchild”, gdje je ‘posuđena’ francuska pjevačica SoKo.

Glazbene podloge su vrlo šarolike, od laganih i melankoličnih do brutalno rockerskih koje su ipak vrlo rijetke.

Uvodna sanjiva “Andy” obogaćena je nizom pratećih vokala i instrumenata, čime se dobilo na atmosferičnosti koja je i glavni nosilac pjesme s nekoliko prelijepih prijelaza.

Slijedi ju mnogo življa “Paper Planes“, koju bih okarakterizirao kao country na švedski indie pop način s brdom minijatura koje dodatno začine pjesmu, a posebno bih istaknuo zanimljiv spot koji je urađen za ovu pjesmu.

Tematski i melodijski, najbliže prošlom albumu bila bi “Headphones“, već ranije spomenuta “Gunhild” još je jedan baladni biser bez nekog razrađivanja melodije, “Houdini” započinje kao neka museovska tema da bi potom dobila karakteristične indie pop crte, dok je završna “Rufus” epohalna i višeslojna, nešto kao što su radili i Queen prije dva-tri desetljeća.

Ako vam album nije sjeo na prvu, nemoj te ga odmah baciti u zaborav, jer je ovo ipak album koji svakim novim slušanjem dočarava svu svoju ljepotu. Tako sam i ja svakim novim preslušavanjem sam otkrio većinu čari koje su sakrivene u “Who Killed Harry Houdini?”. Vjerujem da još uvijek nisam sve, pa zato ću ga još koji put s radošću preslušati za domaću zadaću.

I’m From Barcelona je zanimljiv i unikatan bend, malo je takvih glazbenika koji se s takvim entuzijazmom i radošću ‘igraju’ s glazbom te im nije u interesu brza zarada nego prvenstveno dobra zabava.

Dok su na prvijencu igrali na kartu iznenađenja i šarma, s ovim su dobili na kvaliteti i širini pa vam iz tog razloga ponovno preporučujem ovaj izniman švedski izvozni proizvod.