Nekoliko sati prije odličnog koncerta švedske indie pop skupine I’m from Barcelona u zagrebačkom Pauku, samo za vas smo malo porazgovarali s frontmenom Emanuelom Lundgrenom o samom bendu, dosadašnjim uradcima i aktualnim temama, a među njegovim najzanimljivijim izjavama bila je ona u kojoj je najavio razvaljivanje dvorane što se kasnije i dogodilo.
Prilikom odgovaranja na pitanja, Emanuel se činio malo uspavano, kao da se tek maloprije probudio, ali kao pravi profesionalac, odgovorio je na sva pitanja, pa evo što je rekao…
Pretpostavljam da si prvi put u Hrvatskoj, pa što znaš o njoj?
Da, istina, prvi put sam ovdje. Imam mnogo prijatelja iz Hrvatske u Švedskoj, pa moram saznati malo više podataka o njoj. U svakom slučaju bih se volio jednom zgodom vratiti ovdje jer nisam uspio ništa vidjeti. Teško je kada dođeš negdje ovako samo na jedan dan radi gaže i sljedeći dan moraš krenuti dalje.
Jesi li ipak uspio vidjeti ponešto od Zagreba?
Jesam, nešto malo tijekom jučerašnjeg dana i mogu reći da mi se baš sviđa. Mnogo je toplije nego u Švedskoj. (smijeh)
Baš ste pogodili nekoliko hladnijih dana… Nekoliko dana ranije su bile pasje vrućine…
Stvarno? Ali i ovako je toplije nego kod nas.
Kakva su ti očekivanja od današnjeg koncerta?
Nadam se da ćemo totalno razvaliti dvoranu tijekom koncerta, da će nakon nas ostati samo njen mali komadić. (smijeh)
Imate odlično ime. Otkuda ideja za tako nešto?
Ma to je sve u neku ruku bila slučajnost i šala. Budući da je moje ime slično onom lika iz serije "Fawlty Towers", on je Manuel i stvarno je iz Barcelone, uzeli smo to ime jer smo se stalno šalili na njegov račun. (smijeh)
Bend se sastoji od mnogo članova, često zna premašivati brojku 20. Zašto je to tako?
To je iz tog razloga što imam mnogo predivnih prijatelja i teško mi je nekom od njih reći ne. Nisam se mogao odlučiti tko bi sve od njih svirao sa mnom, tako da sam uzeo sve.
Koliko će vas danas biti na stageu?
15! Bilo bi nas i više, ali smo ograničeni autobusom, trebamo svi stati u njega. Ne mogu svi uvijek ići s nama.
Smetaju li ti usporedbe s The Polyphonic Spreeom zbog tog mnoštva članova?
Da, mnogi to čine zbog toga, ali prvi put sam vidio tako veliki bend još u ’70-ima., bio je to newyorški Funkadelic, njih je bilo 40-ak u bendu i vidjelo se da se odlično zabavljaju pa je to bio i jedan od glavnih pokretača za ovu moju ideju.
Koja je vaša najveća prednost u odnosu na njih, na The Polyphonic Spree?
Hmmm… ne znam. Mislim da je to sve stvar ukusa, oni su super bend. Na svu sreću, glazba nije sport pa se bendovi ne moraju natjecati međusobno.
Dosad, bend je izdao dva albuma koji se dosta međusobno razlikuju, prvi "Let Me Introduce My Friends" je bio pravi veseli pop dragulj, dok je drugi "Who Killed Harry Houdini?" mnogo smireniji i u neku ruku tužniji, ali na oba se osjeti nevjerojatan osjećaj za melodiju. Zašto tolika različitost među njima?
To je vrlo jednostavno. Ako si nešto već napravio, ne trebaš to ponavljati, moraš se okrenuti novim temama, novim inspiracijama. Uvijek je zabavno raditi nešto novo i drugačije pa tako mislim da će i u budućnosti biti, da će treći album opet biti priča za sebe.
Imaš li već neke ideje za treći album?
Naravno. Počeli smo raditi na njemu i mislim da smo na pola puta do gotovog proizvoda. Plan ga je snimiti uživo u studiju kada smo svi zajedno, tako da se uhvati energija koju imamo na koncertima umjesto da se bavimo studijskim puzzlama unedogled. Mislim da će na ovaj način biti mnogo zabavnije.
Kako skladate pjesme? Sudjeluju li u tom procesu svi ili ipak ti sve sam uradiš?
Dosad sam ja pisao sve pjesme, ali sada ćemo malo promijeniti tu proceduru. Imam ideju da svaki od nas napravi jednu pjesmu što bi znači bilo 28 pjesama. Mislim da bi to bilo odlično za bend.
Je li ti lakše napraviti baladu ili veselu pjesmu?
Ono što je najsmješnije, lakše mi je napisati baladu.
A imate toliko veselih pjesama…
Da! Ali imam ja i mnogo pjesama koje još nitko nije čuo, a većinom su balade. (smijeh)
Pa kakav je plan glede novog albuma?
Mislim da bi ovaj album s 28 solo pjesama mogli izbaciti već ovu jesen, dok bi pravi album benda bio sljedeće ljeto. To je zasad plan, a vidjet ćemo kako će se sve u međuvremenu odvijati.
Razlog za ovu turneju je vaš posljednji album "Who Killed Harry Houdini?". Kako si zadovoljan reakcijama na njega?
To mi je vrlo interesantno jer čitajući kritike vidio sam svašta, nekima je album odličan, daju mu po 4 do 5 zvjezdica, nekima je dobar, dok neki smatraju da je loš. Mislim da smo dobili sve moguće ocjene za njega. Drago mi je da smo napravili drugačiji album i, kao glazbenik, uvijek ću težiti novim stvarima.
Na albumima se uvijek trudim napraviti omjer veselih i tužnih pjesama pa tako se ne može reći da je cijeli drugi album tužan, ali je istina da je manje veseo nego prvijenac. Imaš svakakvih dana u životu, neki su ti super, a neke bi odmah zaboravio pa smo to htjeli prenijeti na album.
Otkud ime albuma?
Volim čitati biografije. Kada misliš da je tvoj život čudan, pa potom pročitaš nečiju tuđu biografiju, tada vidiš da se svašta može dogoditi čovjeku u životu, zabavno je čitati neku biografiju čovjeka koji je stvarno imao čudan život. Inspirirala me jako dobra knjiga o njemu, pa je zato i album dobio takvo ime.
Pjesma "Rufus" zvuči kao neka pjesma Queena iz originalne postave; pa tko te sve inspirirao u glazbenom svijetu?
Naravno, u tome bih svakako morao istaknuti i Davida Bowiea, posebno u toj pjesmi, a osim njega, najviše me inspirirao Marc Bolan… hmm, mogu reći da imam više uzora koji ne zvuče kao naš bend, čije su karijere bile okrenute totalno drugačijem žanrovskom opredjeljenju, tipa Tom Waits, Joni Mitchell, pa čak i Prince.
Kako podnosiš turneje? Je li teško biti dugo vremena odvojen od doma?
Na svu sreću, mi smo bend koji ne ide na dugačke turneje. U principu nam traju po dva tjedna, budući da svi imamo regularne poslove uz bend. To je jako dobro jer se tako ne uništimo do iznemoglosti.
Moram naglasiti da smo svi mi prije svega jako dobri prijatelji i da nam je zbog toga mnogo lakše na turnejama i nema drugog benda s kojim bih radije bio na turneji nego s I’m from Barcelona.
Pa čime se sve bave članovi benda kada nisu glazbenici?
Ooo, imam tu svega, od domara, učitelja, arhitekata, dizajnera, medicinskih sestara… Svega. I to je odlično jer svatko zna drukčije stvari, pa zajedno i funkcioniramo tako dobro.
Koji ti se grad koji si posjetio najviše sviđa, a da, naravno, nije Barcelona?
Zagreb! (smijeh) Oduvijek mi se sviđa Francuska, ali bi sad bilo preglupo da kažem Pariz. Francuzi su opušteniji narod nego mi, kod njih ide sve laganini, dok se mi Šveđani brinemo o mnogim stvarima i previše se borimo oko organiziranosti. Francuzi više uživaju u životu, imaju odlična vina i sireve.
Jesi li možda nogometni fan? Pitam, jer je baš jučer FC Barcelona osvojila Ligu prvaka.
Nisam.
Iz Švedske dolaze mnogi dobri bendovi, pa koga bi ti izdvojio?
Meni je nekako najdraži moj prijatelj Loney Dear, mislim da su oni najbolji bend iz Švedske.
Je li, da tako kažem, mana što dolazite iz Švedske, a ne npr. iz Velike Britanije ili Amerike?
Za karijeru? (smijeh) Nikad nisam razmišljao o tome i moram reći da me to nimalo ne zamara jer sam sretan s ovakvim stanjem kakvo je sada. Ne znam što da drugo kažem… Mislim, Švedska je svakako mala zemlja, ali su se mnogi bendovi uspjeli probiti na svjetsko tržište, tako da ispada da i nije neka mana. Mislim da nije mnogo teže švedskim bendovima, a posebno se ponosim što dolazimo baš iz Švedske.
I čemu se nadaš u budućnosti?
Nema nekih planova, osim da uživamo u ovom što radimo pa neka potraje što je duže moguće, sve dok ljudi iz benda smatraju da je zabavno i drugačije nego neki tipičan dan na poslu.
