Prije četiri godine na SuperUho Festivalu publika je prvi put u Hrvatskoj imala priliku čuti Chelsea Wolfe. Tada aktualan album “Pain Is Beauty” gurnuo je glazbenicu malo bliže svjetlima pozornice, iako je iza sebe već imala jako dobra izdanja “The Grime and the Glow” i “Apokalypsis” te kompilaciju “Unknown Rooms: A Collection of Acoustic Songs”. Izdala je i EP s obradama Rudimentary Peni “Prayer For The Unborn”, surađivala s bendovima poput Russian Circles i Converge te snimila dva EP-ja s King Dudeom. Iako njeguje prepoznatljiv stil i izričaj, svaki novi album korak je u različitom smjeru, što je primjetno već od predzadnjega “Abyss” do aktualnoga “Hiss Spun”. U razgovoru ususret nastupu u Rijeci 1. kolovoza glazbenica nam je otkrila, između ostaloga, kako za nju izgleda idealan susret s publikom.
Dobila si ime po pjesmi Joni Mitchell, tvoj otac ima (još uvijek?) country bend i jednom si objavila set fotografija Johnnyja Casha na svom Instagram profilu s opisom “forever”. Činjenice su dosadne, no interpretacije ne moraju biti. Smatraš li se buntovnom odmetnicom i želiš li to biti? Drugim riječima, je li za tebe glazba buntovna djelatnost koja dekonstruira svakodnevicu pa ni ne može biti nego odmetnička i autsajderska u svojoj srži?
Odmetnica sam i autsajderska glazbenica, da. Ne igram prema standardnim pravilima i ponekad budem kažnjena zbog toga, no radije bih bila svoja jer je to jedini način na koji mogu stvarati. Pokušavati udovoljiti bilo čijim standardima osim vlastitima kreativna je smrt. Stara country glazba ima iskrenost u sebi s kojom se mogu povezati i odrasla sam slušajući je. Moj otac još uvijek svira country i bluegrass glazbu s mojom pomajkom.
U tvom pisanju cirkuliraju jaki koncepti poput apokalipse, smrti, demona, bezdana, krvi itd, ali također i teme i motivi iz prirode. Je li točno reći da mračne pojmove povezuješ s čovječanstvom, dok s druge strane postavljaš prirodu kao nešto slobodno, lijepo, sublimno i nevino, što mi kao ljudi ne možemo biti?
Da. Mnogo je tame u prirodi, također, ali tame koja dolazi iz mjesta čistoće i istine. Čovjek manipulira, spletkari i toliko je igara moći. Prije nekoliko godina preselila sam se iz grada u malo mjesto u šumama sjeverne Kalifornije i nikada neću pogledati unatrag. Priroda je odmor od kaotične energije drugih ljudi.
Na ljestvici od 1 do 7 koliko se bojiš osloboditi divljinu u sebi? Postalo je gotovo opće mjesto da razmišljamo o glazbi, bilo da je stvaramo, slušamo ili izvodimo, kao o katarzi i oslobađanju od loših i potisnutih osjećaja, pogotovo kada je riječ o, uvjetno rečeno, mračnoj glazbi. Možemo li se riješiti tog kaosa i pobjeći ili ga kultiviramo i stvaramo još više kaosa? Ili jednostavno moramo “naučiti voljeti bombu”?
Danas se više ne bojim. Da budem iskrena, umorila sam se od predstavljanja savršene smirene žene. Prihvatila sam divljinu u sebi. Većina je albuma “Hiss Spun” o prihvaćanju vlastitoga nereda.
Kada je već spomenut pojam “mračno”, kakvu glazbu povezuješ s tom riječi? Tvoja je glazba često etiketirana kao mračna ili goth, pa iako nitko ne voli etikete, pogotovo one koje su nam upisane, neke od njih nisu daleko od istine. Ako je istina ono što sam pročitala, voliš Aaliyah i voliš Wardrunu. Što povezuje njihove stilove i glazbu?
Slušala sam Aaliyah odrastajući kao mlada žena. Ona je često imala idealan Matrix stil devedesetih: prevelike crne hlače, crni crop top, crne čizme, crne naočale – to je bio ogroman utjecaj na mene i još se i danas slično odijevam. No, nisam jednodimenzionalna osoba i umjetnica te imam i drugih utjecaja i interesa. Wardruna donosi tradicijski nordijski folk u suvremeni svijet i to jako rezonira sa mnom. Njihova glazba ima toliku moć i slušam je gotovo svaki dan.
Nastavljajući se na prethodno pitanje, smeta li ti kada javnost i novinari stavljaju pod jedan krov Chelsea Wolfe, Zolu Jesus, Jenny Hval, Annu von Hausswolff, Alice Glass…?
Ne, ne smeta mi kada me povezuju s drugim sjajnim ženama ili non-binary umjetnicima! Smeta mi kada novinari igraju igru uspoređivanja i međusobno nas odmjeravaju kada je istina da je svaka od nas jedinstvena i fokusirana da radi ono što najbolje zna. Bit će, naravno, preklapajućih elemenata između umjetnika određenog razdoblja – imamo slične utjecaje, surađujemo s istim redateljima, producentima, stilistima itd, ali je svaka od nas za sebe i trudimo se raditi na svojim karijerama.
Emma Ruth Rundle bila je predgrupa na nekim od tvojih nastupa na ovogodišnjoj turneji. Sirovost i jednostavnost njezina stila u usporedbi s tvojim, koji je teatralan i estetski kompleksniji, savršen je primjer kako stav glazbenika govori više od same glazbe. Što misliš koje zajedničke stvari ljudi vide u vama i što ti misliš da vam je zajedničko, osim etikete (Sargent House, op. a.), pun je namjeran?
I Emma i ja osciliramo između rock i folk glazbe pa istovjetnost zasigurno postoji. Njezina prezentacija jako je sirova i tome se zaista divim. Osobno pronalazim sigurnost u tome da činim svoj nastup teatralnim jer nisam potpuno opuštena na sceni. Idealna situacija bila bi da malo nastupam a većinu vremena provodim u studiju i pisanju doma.
Jako ti je bitan vizualni aspekt glazbe i nastupa, objasnila si da ti je moda važna jer ti omogućuje da se sakriješ ispod svih tih velova. Kristin Cofer zaista uspijeva uhvatiti tvoj stil u fotografijama, kao i Bill Crisafi, te Ashley Rose u odijevanju… Možeš li zamisliti da će tvoj stil u nekoj bližoj budućnosti biti radikalno drukčiji od ovoga danas, odnosno možeš li zamisliti da se izložiš bez svih modnih i umjetničkih elemenata?
Naravno, i sve više i više postajem opuštenija u vlastitoj koži i sposobnija da prihvatim vlastitu čudnovatost i sirovost. Nove stvari na kojima radim intimnije su i na trenutak koracima dalje od sve težine.
Možemo se složiti da je glazba uvijek politična, na ovaj ili onaj način, bilo to zbog jasne intencije glazbenika ili čitanja u određenom kontekstu. Na koje bi političke probleme ukazivala, koje stavove i poruke zauzimala, u užem smislu, u svakom trenutku i bez suzdržanosti ih uključila u svoju glazbu?
Ljudska prava. Toliko je problema u svijetu s nejednakosti, trgovinom ljudima, izbjeglicama, ljudi rade u doslovno robovskim uvjetima. Tragično je koliko ljudi jedva preživljava u takvim uvjetima. Pokušavam odati poštovanje ljudima u takvim situacijama u nekim svojim pjesmama i počela sam donirati novac od prodaje mercha organizacijama koje pomažu potrebitima.
Citat iz “Sexusa” Henryja Millera stoji u odjeljku biografije na tvojoj web stranici. Citat govori o otvaranju svijetu ili otvaranju ljepote u svijetu. Još jedan citat iz “Sexusa” (nije na web stranici, op. a.) kaže: “Stajao sam ispred ogledala i rekao prestrašeno: Volio bih vidjeti kako izgledam u ogledalu sa zatvorenim očima.” Možeš li se povezati s tom misli?
Uvijek sam željela biti nevidljiva na sceni. Slobodna sam u glazbi, slobodna sam u zvukovima koje moj bend i ja stvaramo, ali kada vidim kameru uperenu u moje lice dok nastupam odjednom se osjetim zatvoreno i ljutito, to me zbunjuje i ometa. Voljela bih kada bismo publika i ja mogli samo zatvoriti oči i na taj način osjetiti glazbu.
Nastup u Rijeci neće biti tvoj prvi nastup u Hrvatskoj. 2014. nastupila si u Šibeniku na SuperUho Festivalu. Sada Rijeka. Ponovo pored mora i ponovo u kolovozu. Lijepa slučajnost i jako nam je drago što ćemo te opet vidjeti i čuti pjesme s “Abyss” i “Hiss Spun”. Što ćeš pokazati publici u Rijeci? Interes za tvoj koncert veći je sada negoli je bio 2014.
Hrvatska je jako lijepa i veselim se što ću doći i svirati pored mora. Svirat ćemo dosta novih pjesama s “Hiss Spun”, no također i one starije s novom težinom.
