Line-up najjači dio prvog SuperUho festivala

    2448

    SuperUho Festival: The National, Black Lips, Seven That Spells, Repetitor, ABOP, Diskodelija…

    220Kn
    Datum i vrijeme: Nedjelja, 3.8.2014. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Bivša tvornica TEF Šibenik , Prilaz tvornici 39

    Premijerno izdanje SuperUho festivala je možda kiksalo u par kategorija, no u duhu ranijih izdanja Terranea, glazbeni aspekt nije bio dio problema. Prije konačne ocjene, malo o trećem danu.

    Beogradski duo Ti dovoljno često viđamo u gostima da ne moramo ispisivati redove hvalospijeva, Ilija i Trajče ispred sebe imaju jednostavnu kombinaciju instrumenata s kojima stvaraju predivne sanjive melodije u stilu starih dreampop majstora Cocteau Twins ili Galaxie 500, s više elektronike i osjećaja. Nije bezveze na “Da ti želim dobra jutra” nastao stiskavac dostojan bilo kojeg sentiš klasika.

    Prvi termin na Žedno uho stageu preuzela je tama Chelsea Wolfe koja je uz glas i bend donijela i igru tame i svjetlosti, sve u skladu s mračnim karakterom njene glazbe, prodorne kao i srebrna haljina na crnoj pozornici. Glasom možda vuče na Florence Welch no tematika, stav i nastup bacaju rukavicu ili nešto tvrđe u lice raznih Lana Del Rey kojima je sivi Instagram filter najveći doseg mistike i gotike. Nemam sumnje tko bi od njih dvije iz međusobnog dvoboja izašao krvavog nosa i razmazanog sjenila.

    Punčke i Bernays Propaganda preuzeli su ulogu Cojonesa i Repetitora prošlih dana, snažan udarac u glavu, baraža gitarama i aperkat bubnjevima, oba podebljana ženskim vokalima koji su dominirali na obje pozornice tu večer.

    Makedonci su prvenstveno lirički angažiraniji i zanimljiviji od sveprisutne vinkovačke trojke kojoj zamjeram bezvezne generičke stihove kojima umanjuju izražajne riffove dostojne benda kakvog žele i mogu biti.

    Večer i festival su zaokružili Fuck Buttonsi. Nesnosno glasni, grubi i dezorijentirajući, dva tipa iz tvornice talenta Bristol koji su od prve do zadnje sekunde komadali naše bubnjiće i redefinirali smisao za melodiju. U magli mi je njihov nastup 2010. na Harteri no na Superuhu su zaista droneovski grebali po našim mozgovima, intenzivnije od ijednog drugog benda ta tri dana.

    Hrabriji ljudi su nakrcali prve redove i žrtvovali oči i uši pred velikom pozornicom, no mnogima su Buttonsi bili zaista preglasni, naročito za festival koji je dovoljno malen da i u najudaljenijem kutku možete slušati stage koji je aktivan u to vrijeme.

    Glazbeno, SuperUhu ne možemo puno zamjeriti, line.up je u duhu zaista sličan prvoj godini Terranea i trebao bi zadovoljiti najširu domaću indie publiku i malo tko bi mogao napustiti prostor TEF-ovog pristaništa bez bar dva ili tri izvrsna nastupa na pameti, bez obzira na voljene žanrove.

    S ne-glazbene strane, ne bi bilo pošteno SuperUho amnestirati od istih standarda koje primjenjujemo za druge festivale. Jasno nam je da je događaj gotovo ad-hoc projekt koji bi trebao nastaviti Terraneovu tradiciju, no baš zbog toga neke osnovne stvari koje su tamo svladane trebalo je i SuperUho.

    Muziku podržava

    Iako imam tone simpatija prema manjim festivalima i posebno pokušajima ekipe okupljene oko Mate Škugora, neki problemi su umanjili iskustvo i vrijednost festivala na kojem su mnogi živjeli ta tri dana, a ne samo slušali bendove.

    Kamp je bio naslonjen na festival no unatoč malom broju kampera nije nudio ništa više od punjenja mobitela i jednog štanda. INmusic kojem često spočitavamo da je iskomercijaliziran nudi ogroman broj dodatnih sadržaja, od kojih mnogi koštaju malo, a znače dosta ljudima koji su došli spavati tri dana u plastičnoj vreći kako bi slušali glazbu. Nisam očekivao veliki drveni brod-klacklalicu ili nekoliko tipova etničke hrane kao na Jarunu, no kamp je van osnovne higijene i pića/hrane nudio samo punjenje mobitela i wifi.

    Dnevni hlad imali su samo kamperi koji su dovoljno rano zauzeli svoje drvo, zabave nije uopće bilo, a djelovi prilično velikog kampa bili su razasuti sa slomljenim staklom i žicama. Sve ovo je bilo bolje napravljeno već na prvom Terraneu.

    Neke od tih stvari je kompenzirala plaža, no i mali koncertni prostor je osim pića i ponešto hrane od dodatnih sadržaja imao samo merch štand.

    Pristanište i bivša tvornica imaju mnogo potencijala i za glazbeni dio nas nije strah tako da se nadamo Superuhu 2015. s više od 1500 posjetitelja i ugodnijom atmosferom za nas koji ćemo na slijepo dolaziti na Škugorove festivale i u budućnosti. Line-up je potvrdio taj zaključak, a kašljucanje u organizaciji nije pokolebalo.

    Muziku podržava