Veliki uspjeh talijanskog virtuoza

Od kada mi je Eddy Ramich rekao za ovaj album, želio sam ga čuti. Nicolu Contea sam upoznao kroz mnogobrojne kompliacije na kojima se pojavlljivao prvenstveno kroz des-pres-cafe kompilacije Ludovica Navarrea kao i kroz jedan njegov mix koji sam uspio nabaviti i koji se nalazi pod radim imenom “Nicola Conte Live@Astro Jazz Lounge 1” (koji je, jednostavno rečeno genijalan).

No ono što “Outer Directions” odvaja od svega što je dosad Nicola Conte radio su dvije jednostavne činjenice: album je izašao na Blue Note etiketi, koja izdane samo najbolje jazz uratke; album je rađen u suradnji s najboljim njemu dostupnim glazbenicima.

Čitavo izdanje kao da diše ležernošću, što je uostalom već postalo Conteov zaštitni znak! No krenimo redom. “Sea And Sand” je pjesma koja otvara kompilaciju i koja je u principu vrlo jednostavna. Lagane udaraljke, Conteova gitara i gotovo neprimjetni puhački instrumenti kao da stoje u pozadini vokala Tilla Bronnera. Ovu pjesmu bi bilo najlakše okarakterizirazi kao easy-listening jazz, jer je napisana u jednom opuštenom, sanjivom tonu koji slušatelja polako uvodi u svijet Nicole Contea.

No, već na sljedećoj pjesmi “Wanin’ Moon” tempo ubrzava i pojavljuje se cijeli spektar različitih instrumenata. Bubanj, bass, gitara spadaju u klasične elemente, no mislim da svi znate kako ti instrumenti zvuče kad ih spojite s pianom, vibrafonom, saksofonom i trubom!.No ono što ovoj izuzetnoj kompoziciji daje još više duha je gostovanje Bembe Segue, kraljice broken-beata koju ste mogli gledati na prošlogodišnjem Kontrapunkt festivalu. Snaga ove kompozicije je naprosto izuzetna i moram čestitati Conteu na vrlo dobro odrađenom poslu jer svi znamo koliko je teško napisati jazz skladbu koja uz tehniciranje na instrumentima sadrži zanimljivu temu koja drži pozornost slušatelja na melodiji, a ne na ‘dokazivanju’ pojedinog glazbenika.

“Nefertiti” nastavlja u istom tonu, razrađujući temu tehnikom sviranja, no opet ne udaljavajući se od iste previše i držeći cijelokupnu skladbu na okupu. Nisam mogao, a da ne osjetim dašak utjecaja egipatskog world musica u ovoj pjesmi, pogotovo kroz jedva primjetan zvuk flaute koju je svirao Nicola Stilo. “Time For Spring” je up-tempo pjesma kojom dominira predivan vokal Lise Bassenge i koji u ovoj skladbi igra ulogu lead instrumenta, što mi se stvarno dopalo, pogotovo zbog boje njenog glasa koji mi se posebno sviđa. Instrumeni u ovoj pjesmi sviraju kao ‘po crti’ i nema uobičajnog jazz tehniciranja, već je skladba ujednačena uz minimum dopuštenog tehniciranja da bi se pjesmu ipak moglo nazvati jazzom.

Na pjesmi “Kind Of Sunshine” u ulozi vokala se pojavljuje Lucia Minneti čiji nas vokal lagano uvodi u tempom najbržu pjesmu na albumu. No ono što ovu kompoziciju čini posebnom je sposobnost Contea da uz brze udaraljke i ‘skankin” ukomponira spori tempo kojim sviraju ostali članovi banda kao i sporo pjevanje gđice. Minneti. Jedini instrumenti koji tempom prate udaraljke i Conteovu gitaru su puhački instrumeni poput trube i alto saxa, dok je sve ostalo u priličnom ‘slow motionu’. Zanimljivo je i to da je pjesma napravljena na takav način da bi svoju primjenu mogla nači na plesnom podiju nekog malo eklektičnijeg kluba, što sam sam i provjerio i ogu vam reći da pjesma sa svojih 129bpm-a odlično leži u ritmu s nekom house pjesmom jer je po ritmu najsličnija 4by4 house ritmu.

Nakon ovakve pjesme, Conte nas je odlučio smiriti s jednom laganijom skladbom kojoj je dao ime “Aphrodite’s Dream”. U ovoj elegiji dominira skladni i umirujući zvuk saksofona koji nas vodi kroz tematiku afroditinog sna. Baš kao da je riječ o snu grčke božice ljepote i ljubavi, pjesma ima lijepi zaljubljeni u kojem, poput pravog sna jedne božice, sve teče u skladu i nigdje nema note viška. “Several Shades Of Dawn” nas ponovo podiže na noge svojim bržim tempom no i ovdje je, primjereno naslovu, čitava energija ‘potisnuta’ tako brzina perkusija i ostalih instrumenata kao i vokala Lucie Minneti ne prati u primjerenoj glasnoći tempo pjesme što do kraja pjesme ostavlja utisak ‘suzdržanosti’. No, pri kraju se svi instrumenti ‘oslobode’ i odjeknu u punoj snazi i time demonstriraju sav svoj potencijal.

“The Dharma Bums” je dosta vesela pjesma, bržeg tempa i, usudio bi se reći, na stilskom razmeđu između brokena i jazza. Vokali prate instrumente i pjevaju točno po notama, s time što je muški vokal stavljen u prvi plan, a ženski ga samo prati i dopunjava na naglašenim dijelovima. U pjesmi je prisutan poduži solo na trubi, što je odsvirao Till Bronner, no pravi dragulj u ovoj pjesmi su ipak vokal Bronnera i Segue. Njihova sposobnost tehniciranja glasom je zbilja zavidna što ovoj pjesmi daje jednu dimenziju s kojom se rijetki vokali mogu mjeriti.

No pravi dragulj ovog albuma se nalazi u pjesmi “Outer Directions” koja mi je dala potpuno novo značenje oznaci za tempo-allegro (brzo, veselo). Čitava pjesma je toliko radosna i poletna da kroz slušanje pjesme dobivate dojam da svaki instrument koji sudjeluje u njoj pleše u ritmu glazbe. Uistinu izvrsna skladba! Album zatvara pjesma “Le Depart”, koja svojim ‘tužnim’ tonom kao da imitira rastanak dvoje pravih prijatelja. Svaki instrument se ponaša kao da plače ili se barem takvim pokušava prikazati. No, čak i ova, naizgled tužna pjesma ima svoju radosnu točku. Naime, Conte uspijeva nači način da čak i pjesmu napisanu u molu prikaže na malo vedriji način, tako da bi primjereniji opis za ovu pjesmu bio: sjetan.

Gledajući na album kao cijelinu, nisam se mogao oduprijeti osjećaju povezanosti s tim melodijama, jer ima izrazito mediteranski duh i zato mi se valjda čini toliko blizak. Također je izvanredna Conteova sposobnost da ne odluta u bespotrebno tehniciranje s instrumentima i da ih ‘drži pod kontrolom’ što je u današnje vrijeme prava rijetkost za jazz glazbu. Slušajući ga sjetio sam se starog jazza i njegovog tonaliteta, ritmike, sposobnosti da zaintrigira slušatelja bez previše komplikacije i najvažnije-duše. Album je toliko osjećajan da bi ga se moglo hipotetski nazvati soul albumom, iako to on uopće stilski nije.