Bridges uspješno premostio svoj senzibilitet

Poznati glumac Jeff Bridges (od milja Dude po ulozi u kultnom filmu “Big Lebowski”) u 62. godini života snimio je album s producentom T-Bone Burnettom!

To čak i nije neka vijest, prvo, jer je prije dvije godine Bridges glumio country pjevača u filmu “Crazy Heart“, a drugo, Bridges je već prije snimio jedan album za ‘malu diskografsku kuću’, i treće, često su se glumci uvaljivali u pjevačke vode, a također, zabilježeni su slučajevi u obrnutom smjeru. Najuspješniji pjevač među glumcima za sada je Richard Harris, koji je 1967. snimio izvrsnu ploču “Tramp Shining” u suradnji s legendarnim Jimmy Webbom. S tog se albuma izdvojila antologijska kompozicija “MacArthur Park”, koja je bila i veliki hit. 1970. godine glumac Lee Marvin imao je hit s pjesmom “Wand’rin’ Star” koja je, zauzevši mjesto broj jedan na britanskoj top-listi priječila da isto mjesto osvoji “Let It Be” Beatlesa. Dolly Parton, Barbra Streisand i Bette Midler samo su neke od izvođačica koje su imale uspješnu glumačku i pjevačku karijeru.

Istoimeni album Jeffa Bridgesa nešto je sasvim drugačije. “Jeff Bridges” ploča je kakvu bi vjerojatno snimio lik Dude (ili možda Otis Blake iz “Crazy Heart“): posjeduje razoružavajuću opuštenost, toplinu i nehajnost. “Jeff Bridges” vrhunski je amaterski album, prosječno nesavršen, ali napravljen s puno ljubavi. Uostalom, riječ amater znači da čovjek radi nešto iz ljubavi, i to se najviše osjeti. Dominira zvuk americane, koji je već prije patentirao T-Bone Burnett.

Uvodni country-pub-rock komad “What a Little Bit of Love Can Do” prekrasno otvara ovu šarmantnu 40-minutnu ploču. Uz mračnu i meditativnu “Slow Boat” najjača pjesma, “What a Little Bit of Love Can Do” najbolje pokazuje vrline ovog albuma, a to su sjajan zvuk, topla i nadahnuta igra između instrumenata, te sugestivna i neposredna interpretacija samog Jeffa.

Bridges (iliti po naški Del Ponte, odnosno Mostić) uspješno je u drugoj umjetničkoj grani izrazio svoj senzibilitet. S glazbene strane Bridges je napisao nekoliko relativno dobrih pjesama, a nekoliko ih je preuzeo od drugih autora, i sve skupa čini solidnu cjelinu. Očekivano, Bridgesove pjesme su te koje su slabiji dio albuma, no svirka prekaljenih studijskih profesionalaca i iskusnih muzičara (Marc Ribot, Roseanne Cash…) pod patronatom T–Bone Burnetta korektno je izvukla stvar, a povremeno čak i više od toga. U svakom slučaju, dok se sluša ovaj uradak, dobre vibracije su zajamčene.