Kada glumci zapjevaju: od najgoreg do najboljeg

Ovaj fantastičan glumac i izvanredan stand up-komičar objavio je čak tri glazbena albuma, a iako su neki od njih postigli lijep komercijalni uspjeh, na njima, u glazbenom smislu, nema ničega čemu bi se trebalo vraćati. Jedino što je važno kod njegovih pjesama jest tko ih izvodi, a to dovoljno govori o pjesmama. Mrvicu tužno, za zaborav.

Zasad jedini album “The Futurist” ovaj je slavni glumac objavio 2004. i već u prvom tjednu prodao solidnih šesnaest tisuća primjeraka. Očito poznato ime pomaže marketingu. Album inače nije ništa posebno, povremeno podsjeća na najlošije Stingove trenutke i ne može se baš reći da je loš ili sramotan, ali u svakom je slučaju beskrajno dosadan i to je jedino po čemu ćete ga zapamtiti.

Glazba koju, kada ne glumi, radi Lindsay Lohan, očito ima svoju publiku budući da je drugi album “A Little More Personal (Raw)” prodan u zavidnih 82 tisuće primjeraka u prvom tjednu. Pokušava biti onoliko blizu mainstream popu koliko je to uopće moguće. Ne može joj se poreći ambicija i talent, ali većina pjesama joj upravo dotle i dobaci, do ambicije i talenta. Znamo da je za pravi uspjeh u glazbi potrebno i nešto više od toga.

Da, onaj Bruce Willis. Isti onaj Bruce Willis koji je 1988. zbog filma “Umri muški” postao globalna filmska zvijezda. Godinu dana prije toga snimio je album prvijenac “The Return of Bruno”, album na kojemu izvodi obrade velikih R&B hitova. Kasnije je snimio još jedan sličan album i koliko god to nije ništa loše, nije ni posebno dobro, stari Bruce je daleko bolji dok u prljavoj potkošulji mlati zlikovce nego dok pjeva. Ipak, singl “Respect Yourself” je došao čak do petog mjesta američke top liste singlova, a to nije uspjeh za baciti.

Prvi album slavne glumice “Anywhere I Lay My Head” ustvari je posveta Tomu Waitsu, na njemu je deset obrada njegovih pjesama i jedna originalna skladba, a gostovale su i neke slavne face, od Bowieja do članova Yeah Yeah Yeahsa. Kritike su bile podijeljene, a album stvarno ima poprilično solidnih trenutaka, ali i pregršt onih nespretnih i klimavih. Godinu dana kasnije objavila je album “Break Up” s glazbenikom Pete Yornom, a na njemu su bile pjesme nadahnute slavnim duetima Sergea Gainsbourga i Brigitte Bardot. Dobar pokušaj, ali ne mnogo više od toga. Još kasnije je okupila bend, baš pravi bend i nazvala ga The Singles, ali uskoro se javio istoimeni bend iz Los Angelesa i zaprijetio joj sudskom tužbom ako ne prestane koristiti njihovo ime.

Stari, dobri Jeff je još od mladosti svirao klavir i imao glazbenih nagnuća. Album “Be Here Soon” koji je objavio 2000. prošao je uglavnom nezamijećeno, nije baš mnogo profitirao od njegovog imena, ali je upozorio holivudske agente da ovaj glumac zna pjevati i svirati gitaru. Ta mu je činjenica donijela ulogu u filmu “Crazy Heart” gdje je glumio ostarjelog, alkoholom načetog kantautora, a ta mu je uloga pak donijela Oscara. Logičan je slijed bio da kasnije opet objavi album, ovaj put jednostavno nazvan “Jeff Bridges” u kojem je ustvari glazbeno dodatno razradio lik koji je glumio u filmu. Sasvim solidno. I više nego solidno.

Jared Leto se vjerojatno više ni ne sjeća vremena kada je bio ‘samo’ glumac. Na početku glazbene karijere nije dopuštao da se njegova pozicija holivudskog glumca koristi u promociji benda koji je ipak, kroz četiri albuma, postajao sve poznatiji i poznatiji. Unatoč činjenici da nije riječ o nekoj posebno uzbudljivoj glazbi, njihov emo pristup je uvijek uspijevao privući nove horde obožavatelja, a kako snimaju za major label i prodaju desetke milijuna albuma širom svijetu, jasno je da tu više nije riječ o amaterskoj glazbenoj priči, već o sasvim elaboriranom pothvatu. Postoji stotine i tisuće boljih bendova na svijetu, ali eto, u njima ne svira Jared Leto. Ni njegov brat Shannon, također.

Za album koji su Ryan Gosling i njegov kolega Zach Shield snimili pod imenom “Dead Man’s Bones” čak je i šteta što je jedan od članova poznata holivudska zvijezda jer se, upravo zbog te činjenice, album često podcjenjivao i njegova je autentičnost dovođena u pitanje. Šteta je to jer je riječ ustvari o ostvarenju dječačke maštarije u kojoj su Ryan i Zach željeli snimiti konceptualni album, mjuzikl horror tematike. To im je jako lijepo pošlo za rukom, pogotovo ako se uzme u obzir niz ludih pravila koje su si sami nametnuli – zabranjene su električne gitare, svaka pjesma se snima najviše iz trećeg pokušaja – te činjenica da su ponekad svirali i instrumente koje nikad prije nisu primili u ruke. Ponekad mračan folk, ponekad čisti rock, tu i tamo malo crtićkog šarma, a sve u svemu jako uspjela i beskrajno zabavna ploča koju se, eto doživjeli smo i to od glumaca, stvarno vrijedi poslušati više od jednom.

Fenomen glumaca koji su postali glazbenici zanimljiv je i samim glazbenicima, a čitavu je priču ustvari najbolje sažeo jedan glazbenik koji nikada nije bio glumac. Spencer Krug je, među ostalim, osnivao Wolf Parade, predvodio Sunset Rubdown, a trenutačno stvara pod imenom Moonface. Na besprijekornom posljednjem albumu Sunset Rubdowna, on u jednom stihu pjesme “You Go On Ahead (Trumpet Trumpet II)” daje duhovit i ironičan komentar fenomena s kojim se često nije teško složiti: ‘And I’d like to think the actors never banded/ And I’d like to throw this trumpet down and go on empty handed‘.
Mnogi bi glumci prodali dušu vragu da mogu napraviti ovakvu pjesmu.