Pospana tvornica

Novi u nizu projekata (Project Creation, Atlantis…) portugalskog multiinstrumentaliste Huga Floresa je Factory Of Dreams, kojeg je oformio sa, kažu mnogi pa ćemo i mi, perspektivnom švedskom pjevačicom Jessicom Lehto. Njih su dvoje (sami) složili ovaj album, kojeg je, s muzičke strane, dosta komplicirano opisati.

S obzirom da je na ProgRock etiketi, logički bi bilo nadati se kako se radi o albumu s tim, odnosno takvim karakteristikama, barem u primarnom, osnovnom dijelu. No, nije baš tako ili ne baš u potpunosti. Jer, iako opisuje svijet dviju ‘zaraćenih’ strana, pozitivne i negativne, odnosno svijetle i mračne, imena “Poles“, ispod svojeg je atmosferskog plašta više orijentiran na jednu stranu.

Odnosno, daleko je više psihodeličan, depresivan, darkerski, melankoličan, dramatičan, dubok, negoli opušten, raspojasan, veseo, vedar i optimističan. Naravno da dio ovih karakteristika upućuje na to da se radi o progresivnom rocku, no ovo je ipak njegova, rekao bih, sladunjavija varijanta, bez obzira što istaknuto možda navodi na nešto drugo. Jest da ima promjena ritmova, vokalno instrumentalnih izvedbi, no sama struktura čini mi se nekako predvidljivom i dosta klišeiziranom.

Naime, većina pjesama uglavnom je sporog ritma, kakvim najčešće počinje, pa i završava, pa se, gotovo u pravilnim razmacima u njima izmjenjuju ritmičke i izvedbene karakteristike svih profila.

Isto tako, vezano za stilske karakteristike, ne treba izostaviti niti utjecaj gothic metala, ali i synth popa, pa, iako sam rekao da je to teško, mislim da bi kombinacija Pink Floyda, Blackfielda, Madder Mortema i Depeche Modea bila možda najpogodnija da se opiše ovaj materijal. Dakle, čak nekakav elektronički psihodelični rock, kombiniran s gothic i dark (ima li granice među njima?) rock i metalom, te istaknutim synth popom.

Glavni adut materijala su doista kvalitetni Jessicini vokali, za koje mi se čini da su u ovakvim muzičkim omjerima čak i dosta ograničeni. Jer, pjesme su u svojim najvećim dijelovima lagane, kako je već izneseno, gotovo pa snene, a tek na momente znaju se razgraničiti, ubrzati, i u tim dijelovima (“Air Powerplant“) ona pokazuje svoj veliki potencijal i mogućnost da pjeva u bilo kojem bendu s ‘operatic’ vokalnim zahtjevima.

Također, sve je prepuno elektronike, koja doista asocira na, kako i ime benda govori, tvornički ugođaj, nalik na pozadine u scenama filmova u kojima se odvijaju kojekakve bitke u starim, zapuštenim tvorničkim halama.

Jednako tako, veliki je utjecaj syntheva, dosta se ‘sampla’, a jedna od karakteristika je i značajan utjecaj basa, čak i iznad progresivnog prosjeka, te bubnjeva, za koje je, doduše, ponekad teško dokučiti jesu li odsvirani ili programirani na ‘ritam mašini’.

Nešto manje je klavijatura, no gdje se one pojave imaju više onako ‘spacey’, nego klasičan prog sound. Što se tiče gitara, ljubiteljima tog instrumenta treba reći da je njihov udio ovdje, izuzmemo li nekoliko ozbiljnih riffova, te nešto manje, uglavnom laganih, nenametljivih heavy solo dionica (gore spomenuta “Air Powerplant”), također dosta ograničen, što je šteta, jer se u njihovim ponuđenim izvedbama primjećuje visok potencijal. Jednako kao i u nekim orkestralnim pokušajima, te onima piana, čiji bi povećani obim također sigurno obogatio sveukupni dojam.

Naravno da bi u tom slučaju kritičari na temu ‘tehniciranja bez duše’ došli na svoje, jer, Bože moj, pa ipak pričamo (i) o progresivnom rocku. Izdvojiti bilo koju pjesmu isto mi predstavlja mali problem, no možda ipak “Electric Bloom“, kao jednu od strukturalnijih, s početnom Pink Floydovskom atmosferom prve polovice sedamdesetih, heavy metal solažama, finalnim symphonic metal karakteristikama i sve to u, uglavnom, srednjem ritmu.

Eventualno još i “The Piano In The Sea“, koja sveprisutnim pianom i darkerskom atmosferom upućuje na Blackfield, malo ju uljepšavaju kratkotrajni orkestralni obrisi, te elektronika. Iako ne baš zanimljiv i pretjerano dobar, ovom se albumu (naravno i njegovom autoru) ne može predbaciti da nije imao dobrih želja, puno volje i energije, i da nije pokušao napraviti nešto, barem malo drukčije, iskočiti iz tračnica po kojima voze mnogi i iz kojih su mnogi već iskliznuli, što on sigurno ne bi želio.

Svega toga je bilo, a kada na drugom albumu, uz zadržavanje ovih karakteristika, poradi još malo više na kreativnosti, mogao bi zvučati sasvim pristojno. S time da za prvi pokušaj, niti ovo ovdje nije baš totalni – promašaj.