Izlazak iz Kansasove sjene

Kada bi dobar poznavatelj progresivnog rocka ‘naslijepo’ slušao ovaj album, vjerojatno bi teško došao do zaključka da se iza njega krije Steve Walsh, jedan od najcjenjenijih pjevača uopće, a najpoznatiji kao frontman legendarne američke skupine Kansas. Razlog takvom razmišljanju je, mislim, vrlo jednostavan, a taj je da bi svi, ili barem većina koji znaju Stevea ovdje očekivali neku retro/nostalgičarsku inačicu progresivnog rocka. I, u tom slučaju, jako se prevarili.

Jer, “Shadowman” je jedan izuzetno ‘trendy’ album, koji jest zadržao Steveov progresivni identitet, ali isto tako koji je ‘istrošenim’ prog elementima dodao gomiletinu modernističkih karakteristika. Od, recimo, meni posebno impozantnih, masivnih aranžmana, u prvom redu onih bombastično orkestralnih, što ne treba čuditi jer ih je radio Michael Romeo iz Symphony X-a, preko klasičnih heavy riffova i solaža, pa do electro/tehno elemenata kakvi krase pop, new wave, pa i industrijalizirane bendove, zatim hard rockersku oštrinu u melodiji, ili pak izuzetno dojmljive, tugaljive ambijentalne akustike.

Sve je to donijelo jednu posebnu čvrstinu, snagu, pa možemo reći i žestinu kompaktnim pjesmama, na koju kod čovjeka koji je otpjevao, recimo, takav dijamant kao što je “Dust In The Wind” i nismo baš navikli previše. Barem ne ovako u kompletu. Na ovom je albumu Steve pokazao da su njegovi vokali izuzetno jaki, glasni, prodorni, raskošni i s velikim rasponom, i da bi još i dan danas bez ikakvog problema mogao pjevati u bilo kojem bendu bilo kojeg stilskog opredjeljenja.

Tako bi u stvari, iz svega do sada iznijetog, ispalo da je ovo u prvom redu progresivni hard rock, ‘pojačan’ metalom i classic rockom, gledamo li ga po stilskom opredjeljenju, plus zavidna doza mračnog okruženja.. Ipak je ovo presnažan, prežestok i premoderan album da bismo ga ‘gurali’ u sedamdesete, čemu najčešće pribjegavaju Steveove generacijske kolege i još se češće u tome gube, tražeći nešto što su izgubili. I nešto takvo gotovo u pravilu ne mogu naći.

I da, cijelo vrijeme spominjemo magičnu riječ ‘album’, pa da ne bih zaboravio to reći, ovdje je riječ o reizdanju, obzirom da je “Shadowman” u originalu objavljen 2005. godine. Do izlaska njegove poboljšane inačice, kojoj su dodane naknadno snimljene dvije pjesme (2007.), došlo je zbog nezadovoljavajuće distribucije ‘izvornika’, pa je pomoć potražena kod Progrock Recordsa.

Te su se dvije nove pjesme, “Faule Dr. Roane” i “Dark Day” sjajno uklopile u cjeline i uopće ne izgladaju kao ‘zakrpe’, kakvu ulogu bonusi najčešće imaju.

“Faule Dr. Roane” je žešća epska pjesma s ‘heavijanerskim’ uvodnim riffovima, srednjim i baladnim ritmom, fenomenalnim akustikama i klavijaturama, središnjim sympho dijelovima te pojačanom brzinom u drugom ‘poglavlju’, čije su glavne karakteristike snažne gitare, koje se u solo izvedbama nadopunjuju s neobično glasnim violinama. Mislim da je to čak i najbolja stvar na albumu.

Drugi bonus, “Dark Day“, progresivna je, melodična pop hard rock pjesma, s radio friendly ritmovima, ali i zavidnom klavijaturističkom atmosferom, pogotovo onom na početku, kao i udjelom gitara. Jedna od nekoliko balada je sympho rock naslov “The River“, s vrlo moćnim Steveovim pjevanjem, mirnom solažom, ali i jasnim obrisima gospela u pratećim vokalnim intonacijama.

Još jedan dokaz da Steve nije pobjegao od svojih korijena i da mu glas još uvijek zna biti osjećajan, emocionalan i melankoličan leži u “Pages Of Old“, akustičnoj baladi s klavijaturističkom pratnjom i jakim naglaskom na orkestralne aranžmane. A ona teza s početka kako se radi o možda i netipičnom album za Walsha, može se razabrati već u prvoj pjesmi, s modernom produkcijom, industrial-electro-pop početkom, kaotičnijem, ultra žestokom progresivnom metalu u najvećem dijelu, te finalom uz novu ‘pomoć’ orkestralija.

“Keep On Knockin” je moderan srednje brzi hard rock s, opet, jakim solom i orkestralijama, a vokali na momente djeluju kao da ih pjeva Paul Stanley iz Kissa. Brzi, plesni hard pop rock metal naslov “Hell Is Full Of Heroes” malo podsjeća na Van Halen, no u kompletu je to ipak pjesma koja se svim svojim karakteristikama uklapa u ovaj album.

Na kojem je deset pjesama, većinom dugih (6,2 minute u prosjeku), koje se u kompletu odlikuju ambijentalnim ugođajem, i koje su, kako je navedeno iznimno kompaktne, bez obzira na sva ‘čudesa’ koja skrivaju u sebi. Što mi je posebno drago, jer se konačno našao jedan ‘stari’ majstor koji se ne zadržava isključivo na ‘reciklaži’, već pokušava istražiti i neka druga područja koja donose nove izazove. A na njih je Steve sasvim pristojno odgovorio.